Ptičica

Ptičica

Čovjek je zumirao, centrirao i uhvatio staricu na fotografiju, ovjekovječio njenu bijedu, da potraje, da joj zauvijek produlji muku, pa zadovoljan pogledao u kvalitetu sabranih pixela i boje, spremio mobitel u džep i odšetao.

Viđam ih gotovo svakodnevno, njihova bijedom izbrazdana lica koja su pretrpjela udarce i u prvi i u drugi obraz, otupjeli na stid, rukama trgaju vreće s otpadom i zaviruju u utrobu kontejnera s nadom da će pronaći odbačenu vrijednost, bocu vrijednu pola kune, kakav predmet koji bi mogli prodati, komad odjeće... No danas se prizor nadogradio.

Ispred Caritasa na Spinutu jedna od njih, pripadnica ljepšeg spola, starica koja se ne sjeća mladosti, a kad stane pred zrcalo nema odraza ni imena, ona je nitko i nikome bitna, nagnula se nad kontejner i nešto prevrtala. Išao sam joj ususret iz daljine, a kad sam se približio vidio sam da iz otpada vadi komade nečeg valjda jestivog i trpa ih u usta i žvače, guta.

Osjetio sam snažan grč, a noge su mi poželjele pobjeći. Usporio sam da dobijem na vremenu, da mi mozak proradi i kaže što mi je činiti, ali nije bilo odgovora. Da je zagrlim, odvedem je do pekarnice preko puta i kupim joj nešto jesti, da je pitam kako joj mogu pomoći, da li joj treba pomoć, bilo što, ali mozak nikako da se odluči.

Prišao sam u međuvremenu toliko blizu da više nije bilo uzmaka, još samo korak ili dva i učinit ću nešto, ne znam što, ali hoću…

A onda sam s druge strane ceste ugledao crnomanjasta muškarca srednjih godina kako ruku podignutih u visinu očiju pridržava svoj pametni telefon u vodoravnom položaju i prstom pritišće neko puce… pa on… nisam mogao vjerovati… ne… čovjek je zumirao, centrirao i uhvatio staricu na fotografiju, ovjekovječio njenu bijedu, da potraje, da joj zauvijek produlji muku, pa zadovoljan pogledao u kvalitetu sabranih pixela i boje, spremio mobitel u džep i odšetao.

Pogledao sam staricu, u usta je stavila nešto poput kruha, nije uopće osjetila da će tako biti zauvijek, da će u digitalnom obliku od tog trenutka dovijeka biti nagnuta nad kontejner i ranjenim desnima žuljati kruh koji pljuvačkom treba dobro namočiti prije nego ga proguta. Kao da se ništa nije dogodilo prebirala je po otpadu i nije se obazirala na brkatog fotografa u odlasku, ni bradatog muškarca koji prilazi i koji se poražen bezizlaznošću situacije koju je prizor opisao odlučuje napraviti baš isto, produžiti, udaljiti se, otići.

Okrenuo sam se još jednom i vidio da staricu, za koju svijet ne postoji kao ni ona za njega, pored kontejnera mirno parkirana čekaju prljava i prazna dječja kolica u koje je položila tek nekoliko plastičnih boca. Baka i unučad.

Eto to, cijela ova naša Hrvatska stala je u tu sliku žene i prljavih kolica, u prazninom uokvirenu fotografiju koju je u džepu odnio neki srednjovječni amater, voajer: siromašna i jadom nagrizena nacija, sve starija (što pokazuju i nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva), bez volje i mogućnosti za stvaranjem djece (čime ih hraniti), gomila individua s potrebama koje prepoznaje samo reklamna industrija, a koje karakterizira izostanak suosjećajnosti, pravljenje spektakularnog prizora od nečega i nekoga kome je potrebna pomoć, ljudska akcija, a ne akcija s pametnog telefona, krasnih li odlika.

Nego, ono kad se rade proračuni i preračuni, kad se rebalansira milijarde i dijeli po sektorima i ministarstvima, po vezama, prezimenima i simpatizerstvu, kad se diže i zadužuje, ima li itko od predstavnika da pomisli na one koji nemaju ništa, a kamo li mogućnost da generiraju profit, ima li itko da kaže, da glasno izrekne psovku i lupi o stol, o računalo, o pametni telefon i kaže: oni su bitni! I njih predstavljamo! Oni su prije, prvo njima kojima nitko nikada nije pomogao trebamo pomoći, a onda, onda možemo i nastaviti pogodovati, prilagođavati, odobravati uvijek istima.

Tek tada, kad bake u kolicima budu gurale unučad kroz park umjesto ambalaže, a suhi kruh bacale golubovima umjesto u vlastiti kljun, tada će onaj široki smiješak na grupnim koalicijskim fotografijama političara na stubištu prekrivenom crvenim tepihom koji svjedoči o uspješnih 365 i/ili 1000 dana biti opravdan. Inače je sve što rade tek odlepršala ptičica bez savjesti. Tihi prdac u noći krize.

Info zona Facebook