Prokleti pješaci, mičite se!

03_10_2012 / 10:13h  |  Autor: Marijo Glavaš
Prokleti pješaci, mičite se!

Djed vođe karavane i njegov otac i otac njegova oca koračali su istim tim putem, a na mjestu gdje se karavana zaustavila, na glavnom gradskom raskružju, oduvijek je bilo mjesto za počinak...

Za početak najbolje je navesti nekoliko pojašnjenja, nešto poput malenog rječnika, pojmova iz prometa:

1. autobusna stanica – ugibalište uz desni rub kolnika označeno žutom bojom, služi kao parkiralište kad idem kupiti topli (stavite mi ajvar, majonezu, jesu jaja svježa, može onda i jaja, krastavac i pome),

2. sva četiri upaljena žmigavca – svjetlosna oznaka kojom ostalim sudionicima prometa dajem na znanje da sam (vlasnik automobila parkiranog na autobusnoj stanici) u blizini i jedem topli,

3. topli – sendvič koji jedem tu odmah pored autobusne stanice i gledam rade li mi žmigavci sinkronizirano,

4. autobus – izduženo vozilo koje mi priječi put kad se, nakon što sam pojeo topli, pokušam uključiti u promet,

5. zebra – tu i tamo još uvijek vidljive debele bijele crte gusto povučene jedna do druge, s kraja na kraj, od jednog nogostupa do drugog, okomito na traku kojom vozim, nacrtane bez nekog vidljivog mi smisla,

6. pješaci – najgori sudionici prometa, iskaču s obje strane ceste na zebru i u više slučajeva me natjeraju da usporim, kao čunjevi koje moram zaobilaziti da ih ne pokupim i završim u zatvor zbog njih,

7. biciklisti – stvarno ne znam tko je njima dao dopuštenje da voze cestom, eno im Marjan pa neka se tamo vozikaju,

8. Marjan – lokacija po kojoj, zbog šume i čistog zraka, obožavam voziti auto, malo mi smetaju djeca, šetači, psi i biciklisti, ali inače je u redu,

9. semafor – trobojna svjetlosna signalizacija na kojoj se upali crveno baš onda kad mi se negdje žuri,

10. žuto na semaforu – trebalo bi trajati malo duže, uvijek se ugasi u zadnji tren pa moram proći kroz crveno,

11. semafor za pješake – smiješna bočna signalizacija zbog koje pješaci ponekad misle da su u prednosti

12. parkiralište – lokacija na kojoj se zadržavanje vozilom naplaćuje po satu i koju izbjegavam u širokom luku

13. korniža – besplatan parking

14. puna linija – zabunom tako ostavljena linija koju su cestari zaboravili isprekidati

15. dupla puna linija – dvostruko zaboravljena linija koju dvostruko gazim kad se polukružno okrećem

16. isprekidana linija – oznaka za dopušteno pretjecanje, prestrojavanje, okretanje, pravljenje osmica, zaobilaženje, zaustavljanje, parkiranje: ukratko, laka granica

17. ograničenje brzine – broj koji označava brzinu kojom bih se kretao da smanjim brzinu na pola

18. parkirno mjesto za invalide – uvijek mi slobodno mjesto za parkiranje

19. uspornici – izbočine zbog kojih mi pati ovjes i amortizeri, a jednom sam i spojler zagrebao

20. prometni policajci – dečki s lizalicom, ne traže me da pušem baš nikad kad ne pijem

21. jednosmjerna ulica – prečica do kuće

22. pauk služba – seronje, digli su mi auto, a vide da sam se samo sekundu zaustavio i otišao preko puta do dućana i da ću se odmah vratiti

Za kraj prenijet ću priču koju mi je ispričao prijatelj, a koja govori mnogo o naprednom zapadu i poimanju vrijednosti:

G. je otišao raditi na istok, u Katar, u daleku Dohu. Zemlja ispod koje su golema bogatstva nafte i plina donijela je stanovnicima bogatstvo koje se očituje na svakom koraku. Velebna zdanja, zlato, raskoš, rasipanje. Automobilom se ide i do dvadeset metara udaljene trgovine. Iz automobila se ne izlazi, do njega dolazi radnik iz trgovine, preuzima popis namirnica od vozača, vraća se iz trgovine kad ih prikupi, zatim uzme novce i naplati, a vozač uzima stvari i vraća se kući. Automobil je produženi dio tijela vozača u Kataru. Naizgled, nema ništa važnije u prometu od njega, od automobila i vozača. Ulice Dohe pune su velikih automobila koje voze brkati važni muškarci.

A onda je, priča mi G., jednoga dana u Dohu ušetala karavana, dugačka kolona deva, pustinjaka, šatora i tko zna kakvih sve ne drangulija, krenuli su glavnom ulicom, točno po sredini, zagradili su sve trake i uputili se ka cilju, do najvećeg, najvažnijeg raskružja u gradu. Ondje se karavana zaustavila, prašnjavi stari vođa je dao znak da je to mjesto koje su tražili, a onda su sluge skočile i raspremile deve te podigle šatore.

G. je u čudu gledao što se događa, ni jedno auto, ni jedan vozač nije zatrubio, nitko nije psovao ni galamio, a onda su se još i policajci okupili u velikom broju i preusmjerili čitav promet na okolne ulice, sve da bi karavana nesmetano mogla odmoriti prije nastavka putovanja.

Pojasnili su mu ubrzo u čemu je stvar, a onda je G. prenio meni: ta velika ulica koju je policija ispraznila, to je staza kojom su karavane oduvijek išle. Djed vođe karavane i njegov otac i otac njegova oca koračali su istim tim putem, a na mjestu gdje se karavana zaustavila, na glavnom gradskom raskružju, oduvijek je bilo mjesto za počinak i to je nešto što se mora poštivati. Zemlja i drevni putovi otaca su svetinja i zato ne može automobil imati prednost pred onim koji pješači, pred onim koji gazi u očeve stope, ne može guma brisati tragove, ona uzmiče pred kolonom deva i pustinjaka, pred poviješću i identitetom.

Bilo bi suludo tražiti dopuštenje, pravo, prednost da se šetuckam sredinom Poljičke ceste u Splitu ispred kolone vozila s obrazloženjem da je tuda jednom prošao moj djed, otac, Franjo ili Tito, ta dvadeset prvo je stoljeće i napredak svega, pa tako i cestovne infrastrukture je neminovan. Ali ovoliko se može: onih nekoliko debelih, gusto poredanih bijelih linija koje označavaju pješački prijelaz, e na njima bih jutrom kad idem na posao volio i trebao imati prednost, a nemam, automobili jure, a ja čekam, gledam lijevo pa desno, okrećem im jedan, pa drugi obraz, a oni me šamaraju, dok oni koji bi oduzimatelje prednosti trebali isključiti iz prometa i pojasniti im u čemu je stvar, u ove tri godine koliko radim u istoj firmi i otkad svakog radnog dana prelazim preko jedne te iste, jedva vidljive zebre, oni nikad nisu bili tu.