Celofani tobožnje tolerancije

Celofani tobožnje tolerancije

"Slušaj stari, neman ja ništa protiv tih pedera i njihovih prava, ali koji kurac mi imaju tu paradirat po gradu dok normalni ljudi nemaju šta obuć ni jist, dok je Jadrankamena, Dalmacijavina, Željezara, Škvera i ostalog jada?!"

S vremenom, kako propadaju oni nezgrapni proto-homofobni argumenti utjerivani kamenom i topovskim udarom o bolestima, neprirodnostima, trovanju društva, četiri zida i katoličkoj državi, polako se do mainstreama probijaju oni profinjeniji. Takvi dolaze upakirani u sjajne celofane tobožnje tolerancije, glasa razuma i zabrinutosti kako bi, eto, u svoj ovoj kakofoniji i kaosu, netko napokon stao na balun i smirio uzavrele strasti. Kao, ljudi skulirajte, pustite pametnije da vam objasne kako stvari stoje. Pametnije? Intelektualci, to im je ime.

Širok je raspon tih poruka mira prema pederima iz parade: od onih oltarnih o okretanju glave na drugu stranu, šetnje po Marjanu i Mosoru, preko već mitoloških analogija intelektualaca iz Bubamare pa sve do demokratičnih prijedloga dušebrižnika iz inicijative čiji je naziv Split Misli, nakon pročitanog im proglasa, paradigmatski primjer čiste ironije. Ipak, svi ovi argumenti, kad ih se ogoli od svoje sjajne ljuske, nisu ništa drugo nego onaj stari, iskonski strah od nepoznatog i netrpeljivost prema drugačijem: kako se ono kaže, govno u karti. Ipak, postoji jedna linija razmišljanja koju zadnjih dana sve više čitam, ali i slušam od normalnih svakodnevnih ljudi, a koju od svih navedenih još i najmanje mogu razumjeti. Ide otprilike ovako: "Slušaj stari, neman ja ništa protiv tih pedera i njihovih prava, ali koji kurac mi imaju tu paradirat po gradu dok normalni ljudi nemaju šta obuć ni jist, dok je Jadrankamena, Dalmacijavina, Željezara, Škvera i ostalog jada?!" Argument mi je apsolutno nejasan pa ću pokušati objasniti i zašto. Ali prije moram izraziti fascinaciju njime: ovo je toliko genijalno suptilno banalizirajući i patronizirajući argument da može biti spomenik sposobnosti ljudskog mozga da si izracionalizira i logički oblikuje bilo kakav zaključak, pa čak i kad taj može biti izrazito neugodan po nas. Jer, čini mi se da ovakva vrsta argumenta dolazi od ljudi u kojima duboko čuči homofob kojem ti pederi stvarno idu na živce, ali kojem, za razliku od gorespomenutih kamenobacača, njegova slika o sebi kao otvorenom i pametnom građaninu svijeta ne dopušta da jednostavno baci kamen i usklikne - mrzim pedere! Onda dobiješ jedan ovakav logički skok.

Navedenu liniju razmišljanja pokušat ću odbaciti pomoću tri argumenta. Prvo, filozofirajmo malo i pokušajmo razlikovati dva koncepta prava, pozitivno i negativno pravo. Pozitivno pravo je pravo pojedinca da bude objekt akcije od strane određenog pojedinca ili grupe, drugim riječima, pozitivno pravo obvezuje druge da djeluju u korist onoga tko drži to pravo. U praksi to su najčešće ekonomska i socijalna prava pojedinaca poput prava da budemo siti, imamo krov nad glavom, prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost itd. S druge strane, negativno pravo je pravo pojedinca da bude slobodan od djelovanja drugih, odnosno pravo koje drugima ne dopušta djelovanje protiv onoga tko drži to pravo. U negativna prava spadaju pravo na vlastito tijelo, slobodu govora i kretanja, pravo da se ne bude napadnut, opljačkan, zarobljen, pravo na slobodu vjerovanja itd. Da ne duljim, ono što je bitno primjetiti jest da pozitivna prava ne mogu postojati bez negativnih i da negativna prava postoje prije pozitivnih, koja zahtijevaju da se slobodni ljudi dogovore kakve će to obveze društvo imati prema pojedincu. Drugim riječima, negativna prava su osnovnija od pozitivnih. Preneseno u naš kontekst: bez prava na izražavanje, šetnju Marmontovom i Rivom, bez prava na to da se ne bude ugrožen od kamenobacača ,bez prava na životni stil i vjerovanja, neće biti ni prava na rad, krov nad glavom, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost. Jer bez garancije ovih osnovnih ljudskih prava, negativnih kako smo ih nazvali, ljudi su praktički robovi. Robovima nitko ništa nije dužan.

Sad kad smo zaključili da parada predstavlja osnovno ljudsko pravo kretanja i izražavanja i da pederi ne provociraju i ne traže ništa nenormalno, osvrnimo se na još jednu promašenu logiku ove racionale obespravljenog normalnog čovjeka: "Ako su meni oduzeta prava, zašto bi ih ti imao?" Drugim riječima, implicitna logika sadržana u tome jest da se pored toliko obespravljenih ljudi pederi nemaju što šepuriti po ulici i tražiti svoja prava. Osim što prava pedera i prava radnika Jadrankamena i Dalmacijavina ni kojom logikom nisu suprotstavljena već, kako smo gore pokazali, jednih ne može biti bez drugih, ovaj argument je toliko djetinjast da ga se ni ne treba posebno odbacivati. Podsjeća me na situacije iz djetinjstva kad pitaš balun iritantnog susjeda kojem starci ne daju van, a on ti kaže - "Neću ti dat, kad se ne mogu ja igrat nećeš ni ti."

Racionala obespravljenog normalnog čovjeka implicira i to da organizacija parade skreće pažnju sa bitnih problema društva te na neki način otima društvu resurse koji bi se inače mogli upotrijebiti korisnije. Primjerice, ljudi gladuju dok se tu hrpa novaca troši na organizaciju i zaštitu te parade, a mogli su se dati ljudima koji mjesecima nemaju plaću. Plus, političari se služe paradom kako bi zamaskirali stvarne probleme društva. Ali znate koji je najveći problem? Problem je to što uopće trebamo pričati o organizaciji parade. U normalnim okolnostima ljudi bi se sakupili u Đardinu, prošetali preko peškarije do rive, popili kavu i proćaskali, pa se fino razišli. A mi nepederi bismo razmišljali o tome kako su upravo te različitosti ono što život čini lijepim i uzbudljivim. U normalnim okolnostima parade ne bi bilo jer ne bi bilo potrebe za njom. To što je potrebno toliko vremenskih, financijskih i inih resursa uložiti baš u paradu, najmanje je krivnja pedera, a najviše upravo dušebrižnika s kamenom i perom koji arbitrarno odlučuju o tome kome pripadaju kakva prava.

Jer ustvari svi homofobni argumenti, bili oni primitivni ili naizgled sofisticiraniji, zanemaruju činjenicu da se, kad pričamo o paradi, radi o vrlo jednostavnoj stvari: pravu da se slobodno izražava i kreće javnom površinom. To su osnovna ljudska prava koja pripadaju svima bez obzira kako se mi po tom pitanju osjećali. I upravo to je ono što nikako ne mogu razumjeti i prihvatiti ni kamenobacači ni intelektualci, a čini se ni dušebrižnici inače preokupirani brigom za obespravljene „normalne“ ljude.

Info zona Facebook