Čovjek kojeg nije bilo
Nitko nije znao pravoga njega, znali su samo onu blijedosivu verziju njega koja je pravoga Mislu zavezala i ne da mu van. Pravi on je buntovan, bez dlake na jeziku, uvijek zna što reći. Pravi on ne boji se ni žene ni šefa, ne boji se nikoga.
Nakon što je otpio pola čaše piva, Mislav Matković Misle shvatio je što treba učiniti. A trebalo mu je samo 36 godina i jedna dokumentarna emisija da odluči.
Jučer ujutro u Cezara vidio je Crnoga koji je, kao i inače, sjedio za šankom i vrtio debelu rebrastu čašu u kojoj se mućkao jeftini viski. Obratio mu se s podsmjehom:
- Di si, pajdo? Štaeee, pustila te žena, je li? A ja mislio da bez nje ne mo'š ni na wc.
- Ti si jedan pijanac bez mozga. Kako mi ideš na živce, ne mogu ti ni opisat. Svaki put me pilaš sa istin primitivnin forama, a jedino šta čujen je taj tvoj ljigavi zadah po alkoholu i vinu. Glumiš tu neku facu jer si bio dva miseca u Americi. Svi mi znamo kako je to završilo. Daj makni se dok te nisan zviznio - želio mu je reći. Ali nije. Naprotiv. Sve što mu je rekao bilo je:
- Evala, Crni, otkad te ne vidi. Evo, ja malo svratio na pivu, valja malo, jel'da. Nego pozdravi teta Maru, nemoj zaboravit. Aj, vi'ćemo se.
Sjeo je pokraj prozora za okrugli stol koji se nalazio u drugoj prostoriji kafića. Nije htio da mu smetaju.
- Napravi mi nacrt do sutra i neka onaj stražnji dio bude ka šta su tili, nazubljen. A moraš napravit i Jurin dio. Znaš da je Ana rodila pa san mu da tjedan dopusta… - još su mu zvonile šefove riječi u glavi.
Bio je marljiv i talentiran u svom poslu. Svejedno nikad nije dobio ni najskromniju pohvalu, a kamoli nešto više. Gledao je kako lošiji i netalentiraniji napreduju, dobivaju bolja radna mjesta, bolje plaće dok je on stalno stajao na mjestu, ukopan, ni lijevo ni desno. A znao je Mislav da je dijelom i sam kriv. Nije se nikad probao izboriti kod šefa, zamoliti ga za nekakav veći, zahtjevniji projekt.
- Kruh, mlijeko, naranče, kruh, mlijeko, naranče… - ponavljao je putem do trgovine. To su tri stvari bez kojih se ne smije vratiti kući.
Marijeta svaki put priredi cirkus ako sve nije kako je zacrtala. Koliko ju je puta htio samo spustiti na zemlju i reći joj da nije u redu kako se ponaša, da ne bude razmažena koza, ali svaki put bi odustao da ne pogorša situaciju. On bi samo šutio ili bi joj priznavao da je u pravu.
Nije mu bilo čudno što Marijeta nije radila, što uopće nije tražila posao niti se zanimala za ponude koje je dobivala od svojih mnogobrojnih prijatelja i znanaca. A i otac joj je bio krupna riba u farmaceutskoj tvrtki. I za taj dan je, kao i za svaki, imala planove koji su bili svakog tjedna isti. Četvrtak, kava i shopping s prijateljicom Gabi do kasnih poslijepodnevnih sati. Navečer bi gledala TV, najčešće humoristične serije, ili surfala internetom. Zainteresiranost za muža bila joj je ravna nuli. Misle nije bio zadovoljan kako se ponašala prema njemu, ali ništa nije govorio. U sebi je vodio ljute razgovore s njom, kao i s drugima, koji nikad nisu uspjeli izaći na svjetlo dana. U tim zamišljenim razgovorima govorio bi joj da ne može podnijeti više njenu konjsku facu, njenu lijenost, njenu pomodnost i opsjednutost ispraznim stvarima.
Pojeo je hladnu pizzu koju je naručio i popio malo pivo u limenci. Misle je već htio odustati od TV-a, koliko je prevrtao po kanalima, ali upravljač mu je zapeo baš kad se zaustavio na nekoj emisiji. Debeli čovječuljak, Amerikanac, suznih je očiju govorio kako mu je stres uništio zdravlje, živio je poput amebe cijelog života, slijepo se pokoravao pravilima i na kraju, umjesto da uživa u plodovima svoga rada, dobio je rak. Ostalo mu je svega nekoliko mjeseci života. Sad se posvetio onomu što je želio, putuje po cijelom svijetu, uči ljude kako živjeti. Napisao je i knjigu, Kako ostvariti sebe u 20 koraka. Mislu su obuzele svakojake misli o raku, malom debelom čovječuljku i samoostvarivanju. Nitko nije znao pravoga njega, znali su samo onu blijedosivu verziju njega koja je pravoga Mislu zavezala i ne da mu van. Pravi on je buntovan, bez dlake na jeziku, uvijek zna što reći. Pravi on ne boji se ni žene ni šefa, ne boji se nikoga.
Ja nisan jebena ameba - viknuo je i krenuo do telefona koji je nervozno zvonio.
Ines Balajić rođena je u Sinju 11. ožujka 1988. Tu je završila osnovnu i srednju turističko-hotelijersku školu. Živi u Karakašici pokraj Sinja.