Priča o hotelu Zagreb

Između 60-tih i 80-tih, u slici grada su se pojavile do tad neviđene forme i urbane dimenzije. Ideologije su se lijevale u betonske oplate za društvo koje nikad nije nastalo. Današnje društvo živi u svijetu individualnosti i prilagodbi, ali ti nezgrapni betonski spomenici su još uvijek tu... Došli smo do prekretne točke u kojoj mnogi europski arhitekti smatraju ovu arhitekturu povijesnom, iz ere koja je prethodila njihovim osobnim iskustvima, a koja bi se trebala istražiti i razotkriti. Ovi prostori čine obilnu kolekciju iz koje možemo opet otkriti materijale, ideje i priče. Koja su to najvrjednija otkrića i što se sve može reciklirati za budućnost? (citat preuzet s linka)

Tog dana Slavica mi je pokazala najzanimljivije mjesto od svih mjesta u Splitu koje mi je dotad pokazala. Bio je to gotovo derutni objekt uz plažu - Hotel Zagreb na Duilovu koji je stršio visoko iznad zapuštenog kupališta. Svojim neobičnim izgledom ostavljao je dojam kao da označava početak obale zemljanih litica koja se vidjela iza njega i koja me svojim visokim zidovima podsjećala na obalu nekog oceana. Skupa s prirodom, taj plažni objekt davao je mjestu određenu atmosferu koja nije bila kao nijedna druga uz obalu Splita.

Pri vrhu građevine bila je ograda i mogli smo vidjeti ljude da sjede na betonskom platou. Pogledala sam Slavicu upitno a ona je, prateći moje oduševljenje s guštom najavila da ćemo i mi, bez brige, ići gore. Do gore se moralo popeti kroz šumarak prošaran ostacima malih sportskih igrališta hotela dok se ne dođe do mostića koji je platformu pri vrhu objekta povezivao s izuzetno kosim terenom obale na kojem smo stajale. Prešli smo ga i stupile na plato s kojeg se gledalo ravno u, sad već noćni, prizor mora i neba. Par minuta gore šutjele smo i uživale u očaravajućem pogledu s novootkrivenog vidikovca. Slavica mi je ukazala na nešto što nisam primijetila ranije: dolje na plaži, ispod nas, moglo se ući u prostorije objekta kroz veliko spiralno stubište koje se nalazilo u upuštenom krugu na betonskoj površini plaže. Bilo mi je neobično koliko je truda uloženo u oblikovanje ovog čitavog javnog prostora. Plažni objekt izvorno je sadržavao buffet, garderobe, spremište za brodove, sanitarni čvor, čak i diskoteku.

U povratku me Slavica pitala što mislim da bi se moglo napraviti s tim prostorom i počele smo skupa razmišljati o tome. Za razliku od novih hotela, Hotel Zagreb smješten je duboko iza šumarka i potpuno nevidljiv s obale. Na ovaj način obala je ostala velikim dijelom prirodna, a plažni objekt zapravo je bio jedini susret hotela s morem, paviljon koji je svojim oblikovanjem na poetičan način doprinio neobičnoj prirodi obale litica.

Hotel Zagreb dugo je godina bio odmaralište za pripadnike JNA te je kasnije prešao pod upravljanje MORH-a. Nadležnost upravljanja njime ima jedino Državni ured za upravljanje državnom imovinom, a trenutno je u planu predaja upravljanja tvrtki Pleter usluge d.o.o. iz Zagreba i korist će se za turističku namjenu. Zbog njegova derutnog stanja u plažni objekt trebalo bi puno uložiti da se opet osposobi za korištenje te je zbog toga upitno hoće li on opstati. U svakom slučaju, složile smo se da bi bilo zanimljivo sačuvati tu kombinaciju javnih i turističkih sadržaja koju su hoteli tog vremena pažljivo ostvarili, poštujući obalu kao javno dobro koje je pripadalo svima. Također, profili turista danas su se promijenili; masovni turizam zamijenjen je turizmom koji se isprepliće s lokalnim načinom života. Turistima je zanimljivije naći se u okruženju gdje mogu imati interakcije s lokalnim stanovnicima, nego biti odvojeni u vlastitom resortu. U plažni objekt mogli bi se uvrstiti i neki dodatni sadržaji koji bi potencirali tu interakciju.

Razmišljajući unutar malo šireg konteksta, bivše socijalističke zemlje imaju mnoštvo ovakvih zgrada koje se često ne uklapaju u suvremeni izgled gradova. Članak iz kojeg je početni citat govori o Litvi kao o jednoj takvoj zemlji i projektu da se predloži budućnost za takve zgrade. Među rješenjima su bile konkretne adaptacije za današnje korištenje, ali i drugi zanimljivi prijedlozi kao instalacije, nove kuće za umjetnost i kulturu, pa čak i rušenje i recikliranje građevinskog materijala za novu zgradu. Taj projekt otvorio je raspravu o temi o kojoj se dotad nije baš u Litvi govorilo. Polako se među stanovništvom širi ideja da, prije nego što se sruše, neke od tih zgrada mogu biti reciklirane, a njihovi sadržaji reinterpretirani.

Ne treba sve čuvati - sve ima svoj vijek trajanja i promjene su dobre stvari. Međutim, ako je dobra, ideja možda može živjeti malo duže. U slučaju plažnog objekta Hotela Zagreb, plaža je svačiji prostor, a unutar plažnog objekta mogli bi se naći novi sadržaji za različite profile ljudi, koji bi mogli potaknuti njihovu interakciju u drugačijem obliku turizma.