Depresija - kako je prepoznati?

Depresija - kako je prepoznati?

Depresija je poremećaj raspoloženja koji osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, energije i interesa, osjećaj krivnje, smetnje nagona. U nastavku teksta saznaj kako je prepoznati i kako joj se oduprijeti!

Mladi često u svom svakodnevnom govoru navode kako se osjećaju depresivno ili da su u depresiji. Tim riječima se služe kada žele opisati emocije tuge, bespomoćnosti i beznađa. Postavlja se pitanja jesu li svi ti mladi uistinu depresivni? Valja naglasiti da treba razlikovati tugovanje i depresiju upravo zbog sličnosti i u doživljavanju i ponašanju osobe. Jedan od kriterija za razlikovanje je vrijeme. Međutim nije vrijeme jedini kriterij razlikovanja, jedan od kriterija je i izvor osjećaja krivnje koji se kod ožalošćenih javlja zbog „propusta“ dok je kod osoba oboljelih od depresije to zbog nečeg „učinjenog“. Možemo zaključiti kako nisu svi oko nas depresivni ali emocije koje osjećaju možemo povezati s depresijom, no ona je puno više od toga.

Što je depresija?

Depresija je poremećaj raspoloženja koji osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, energije i interesa, osjećaj krivnje, smetnje nagona. Osobe oboljele od depresije nerijetko nisu u mogućnosti obavljati svakodnevne životne zadatke. Sagledavajući navedeno zapanjujući je podatak da je visok postotak neliječenih i neprimjereno liječenih slučajeva. Okolina nije dovoljno upoznata s tom problematikom te upravo to često uzrokuje i neprepoznavanje bolesti i probleme u liječenju. S druge strane, valja naglasiti kako postoje stručnjaci kojima se može obratiti u svrhu olakšanja stanja i izlječenja.

Kako prepoznati depresiju?

Neki od simptoma depresije su:
sniženo raspoloženje,
osjećaj tuge,
osjećaj bespomoćnosti,
osjećaj praznine,
osjećaj krivnje,
osjećaj kažnjavanja,
plačljivost,
misli o samoozljeđivanju ili suicidu,
gubitak interesa (aktivnosti u kojima si prije uživao/la vise te ne vesele, dosadne su i besmislene),
poteškoće sa spavanjem,
umor ili iscrpljenost,
teškoće s koncentracijom,
smanjen ili povećan apetit,
negativne misli.

Depresivna osoba je bezvoljna, nezainteresirana i iritabilna. Ima poteškoća s pozornošću, stoga joj je teško upamtiti što čita ili što joj drugi govore. Mnogi nerijetko sjede sami i šute, a kada govore, govore sporo, tiho, oskudno, uz duge stanke, izgovarajući tek nekoliko riječi tihim monotonim glasom. Drugi pak ne mogu mirno sjediti, uzdišu i povremeno se žale. Također, depresivne osobe mogu zanemariti osobnu higijenu. Povlače se u sebe, slabije ili uopće ne funkcioniraju, ne uživaju u stvarima u kojima su prije uživali. Prilikom suočavanja s problemima ne pronalaze rješenja. Povlače se u sebe, slabije ili uopće ne funkcioniraju, ne uživaju u stvarima u kojima su prije uživale. Depresiju mogu pratiti suicidalna razmišljanja i pokušaj samoubojstva. Neke od ovih simptoma možemo uočiti da ih i sami doživljavamo i slični su popratnim simptomima tuge. Važno je znati kako postojanje jednog od ovih simptoma ne znači nužno da osoba pati od depresije. No, ako je prisutno vise od jednog i ne nestanu nakon određenog vremena ili se čak pojačavaju važno je porazgovarati s osobom od povjerenja o tome kako se osjećamo.

Kako se oduprijeti depresiji?

Kada osoba pati od depresije teško joj je pokrenuti se. Dodatnu težinu navedenome pridonose osobe iz okoline koje se trude pomoći rečenicama poput “Trgni se, oraspoloži se, čini nešto što te čini sretnim/om”, no zapravo odmažu jer se osoba i sama trudi učiniti sve to no bezuspješno. Važno je znati kako postoje stručnjaci koji mogu pomoći. Stoga je potrebno potražiti pomoć stručnjaka koji mogu pružiti tretman i podršku. Jedan od smjerova psihoterapije koji se koristi u liječenju osoba oboljelih od depresije je kognitivno-bihevioralna terapija. U skladu s njenim principima neki od načina liječenja su poticanje klijenta da krene u process izlječenja te praćenje i podrška na tom putu. Također, ukazivanje na važnost usmjeravanja na aktivnosti koje su klijenta nekada uveseljavale te postepeno uvođenje tih aktivnosti u klijentovu svakodnevicu. Naposljetku jako važan je i pozitivan samogovor koji je dobar način pomaganja sebi da preporodiš tešku situaciju ili situaciju koja te čini zabrinutim. To činiš tako da govoriš pozitivne stvari samome sebi kad god se osjećaš zabrinutim ili nesigurnim u svoj uspjeh.


LITERATURA:
Begić, D. (2011). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada.
Davison, G. C., Neale, J. M., Krizmanić, M., & Arambašić, L. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.
Stallard, P. (2010). Misli dobro, osjećaj se dobro: kognitivno-bihevioralna terapija u radu s djecom i mladim ljudima. Naklada Slap.

Info zona Facebook