Tko je dobio nogu u GKL-u

05_12_2013 / 10:11h  |  Autor: Ana Marković  |  Foto: gkl
Tko je dobio nogu u GKL-u

Na premijeri predstave Pobuna u postolarskoj radionici prvi se put moglo čuti i vidjeti kako to izgleda kad se cipele zapitaju kako je biti na tuđim nogama. Vesela je i dinamična predstava, obogaćena glazbom, zabavna je i za odrasle.

Mnogo se ljudi bar jednom dosad zapitalo kako je to biti u tuđim cipelama, no 4. prosinca 2013. prvi se put moglo čuti i vidjeti kako to izgleda kad se cipele zapitaju kako je to biti na tuđim nogama. To je, naime datum kad je, u splitskom Gradskom kazalištu lutaka, održana premijera predstave Pobuna u postolarskoj radionici u režiji Ivana Lea Leme.

Početni prizor, u kojem se u ulozi postolara Karla Čizmića pojavljuje Nikša Arčanin odmah je privukao pažnju i djece i odraslih – ne samo zbog toga što Arčanin, osim što se izvrsno snašao u ulozi pomalo narcisoidnog postolara koji misli da nitko nije dostojan njegovih cipela, odlično i pjeva, nego i zbog kreativnog scenografskog i kostimografskog rješenja. Scena je napravljena kao izlog na čijem se staklu kasnije projicira krajolik pa tako publiku izvodi i izvan postolarske radionice. Kostimi su jednostavni, ali se dobro uklapaju u pokret na sceni i način na koji su glumci skratili tijela i tako postigli komični efekt. No, komičnih efekata bilo je, dakako, i u dijalozima među cipelama, kojima je naglasak otkrivao porijeklo (od francuskog i američkog do splitskog). Uz damske, gospodske, udobne, neudobne, zimske, ljetne cipele, koje smo pratili u pobunjeničkom činu bijega iz postolarske radionice u potrazi za nogama (vjerojatno djeluje čudno, ali to je sasvim normalna želja za nove novcate cipele), mogli smo pratiti i preobrazbu Karla iz pomalo izgubljenog i egoističnog postolara u zaljubljenog mladića koji, osim što dobije djevojku, uspije i podmiriti dugove prema poreznoj upravi – što je danas san gotovo svakog prosječnog Hrvata. I, naravno, cipele dobiju noge.

Vesela i dinamična predstava u kojoj su glumci spretno prelazili iz jedne uloge u drugu, obogaćena glazbom (bilo je i Queena i Ive Robića, ali i pjesama stvorenih upravo za predstavu), jednostavna utoliko što su je djeca mogla pomno pratiti (a to su i činila), zabavna i za odrasle – svakako zaslužuje preporuku i nova je to predstava u nizu koja potvrđuje kvalitetu rada Gradskog kazališta lutaka, pokazanu prethodnim predstavama kao što je, primjerice, Glazbatorij.