Tko je ukrao potok na Mertojaku?

Tko je ukrao potok na Mertojaku?

Presušivanje gradskog potoka Radoševac koji je donedavno tekao kroz park na Mertojaku uzbunilo je stanovnike te splitske četvrti te je Vijeće gradskog kotara organiziralo potpisivanje peticije i prosvjed.

Presušivanje gradskog potoka Radoševac koji je donedavno tekao kroz park na Mertojaku uzbunilo je stanovnike te splitske četvrti te je Vijeće gradskog kotara organiziralo potpisivanje peticije koju građani iduća dva tjedna mogu potpisati u prostorijama kotara na adresi Doverska 17. Ove nedjelje će u 12 sati ispred crkve Sv. Josipa, uz potpisivanje peticije, biti održan i mirni prosvjed građana.

- Prirodni stari splitski potok Radoševac koji protječe cijelom dužinom našeg zelenog parka i završava ulijevanjem u more na području Žnjanskog platoa je potpuno presušen već mjesecima. Po dobrome sjećanju svih nas, pa i onih najstarijih, potok je uvijek bio pun vode, čak i u vrijeme velikih suša - napisao je u svom obraćanju Kristijan Mihaljević, predsjednik GK Mertojak.

Upozorio je i na presušivanje potoka Žnjan 1, dok susjedni potok koji prolazi Trstenikom i drugi potoci na tom području još uvijek imaju vode. Izrazivši zabrinutost utjecajem na floru i faunu parka, ukazao je i na opasnosti kojima se izlažu djeca spuštajući se u isušeno korito. Ističući da su nadležne službe Grada i Županije ignorirale njihova upozorenja, Mihaljević se pita da li su u ovome slučaju pogodovale krupnom kapitalu jer je presušivanje potoka koincidiralo sa izgradnjom dvaju većih objekata nadomak parku i potoku.


Zatrpalo potok kao naša djetinjstvo

Prenosimo u cijelosti zanimljiv komentar kojeg je na portalu Slobodne napisao Davor Juričić.

Na mjestu današnje Victe i zgrade Belvedere na križanju Vukovarske i Velebitske bio je jenad vinograd i livada, ispred Victe počimala je jedna velika prirodna dolina, a Velebitske ulice (nekadašnje Sutjeske) nije bilo ni na vidiku. Poljička cesta bila je najbliža asfaltirana. E, pa tu ispod današnje autobusne stanice autobusa broj 18 na križanju Vukovarske i Velebitske prema gradu bio je i živom kamenu jedan izvor žive vode, promjera cca 70 cm koji je izbijao pravocrtno, vodoravno zrakom nekih 2 metra kao pod nekim pritiskom i onda lagano padao prema zemlji u svoje stoljetno korito i kao bistar potok, širok cca 2 metra otjecao prem jugozapadu, današnjem sveučilišnom kampusu Visoka (nekad kasarnama i igralištima JNA), pa okretao na jug preko ulice Matice hrvatske (nekadašnje Ružice Markotić) prema Primi 3 i uljevao se u more na Trsteniku gdje se i danas uljeva neki potočić pritok tog velikog potoka.E, na izvoru toga potoka često smo se mi djeca iz osnovne škole Vinko Paić Ožić igrali kauboja i indijanaca, obično podjeljeni na Visočane (sa Visoke) i Puljankaše (sa Pujanki), a znali bi često padati i velike bitke kamenjima jedni na druge. Crta razdvajanja bi znao biti taj potok, kao sinjal na podu kod discipline potezanja konopa i kad bi Visočani potjerali Puljankaše prema sjeveru, trčali bi za njima uz kamenite uzvisine (čija je konfiguracija bila kao prirodna staza u kamenju u filmovima o Vinetu) sve do mjesta na livadama gdje sada penzioneri igraju balote na vrhu sućidra i to bi bila naša pobjeda. Pasle su tu još i Milakovićeve krave, pokoji magarac od babe Ike itd. Bila je tu i pokoja krvava glava, sasvim uobičajeno, niko nije plaka, nije tija ispast kukavica, sutrdan pri povratku iz škole opoet isti rat, samo što bi druga strana pozvala u pomoć pripadnike iste teritorijalne skupine iz starijih razreda da na trenutak ostave motoriće Zika i Pony ekspres za zavođenje curica pred školom i tada bi oni nas potjerali kišom kamenja južno od potoka i gonili dalje jugoistočno uzbrdo (nije bilo Velebitske) i preko livade mi bi utekli u naselje Visoka na mjestu između današnjeg vulkanizera Frane i kemijske čistione Brekalo i to bi bila njihova pobjeda. Bilo je i puno dužih mirnodopskih razdoblja. Kako je bila ljepa i zelena ta dolina našeg djetinjstva sa tim prirodnim potokom. Jednom prilikom smo prijatelj Dragan i ja u drvoredu velikih stabala sa krošnjama (danas više nepostoji) koji se protezao nedaleko od današnje kuće ispod navedene autobusne stanice broj 18 prema jugozapadu do sveučilišnog kampusa ugledali 2 zmije. Tada smo tu dolinu nazvali tajnim imenom "DOLINA ĐAVLIJE DUŠE" jer smo taj vikend bili indijanci, nosili VLASTORUČNO NAPRAVLJENE lukove i strijele, kokošja pera u kosi i lulu mira što smo napravili od smokvina drveta...

Gdje je sada taj naš potok? Zatrpao ga nasip zemljurine da bi se napravila i asfaltirala Velebitska ulica! Kao da je jučer bilo, kao da smo jučer plakali i prenosili logor sa šatorima od trstike i kartona svaki dan 50 metara dalje od bagera koji su sve više napredovali. Bili smo zaista pravi indijanci kojim bijelci otimaju zemlju. Imali smo pljunuto isti i jednako jak osjećaj nepravde!

E tako i taj vaš potočić na Mertojaku. ZATRPALO GA kao što je i ZABORAV ZATRPAO NAŠE DJETINJSTVO!

Info zona Facebook