Posljednji kavkaski Mohikanac
Interesantan je proces oproštaja sa zemljom, kao da se ljudi sjećaju samo dobrih stvari, mjesta i osoba koje tvore vedriju stranu intime, a za to se vrijeme ono ružno i gadno nekako samo od sebe povlači u kut.
Abhazija se još uvijek ne nalazi na političkoj mapi neovisnih država, ali je na onu književnu već odavno ucrtana djelima Bagrata Šinkube ili Fazila Iskandera. Potonjeg sam prvi put zapazio u kutu knjižnice u zagrebačkoj Dubravi, a bila je riječ o Staroj kući pod čempresom. I obradovalo me kad sam saznao da su u Bosni 2007. preveli i objavili Sandra iz Čegema, pikarski roman koji ga je proslavio. Svidio mi se taj predstavnik osebujnog kavkaskog magijskog realizma koji je izjavio da ga uopće nije briga za latinsko-američki original. Tad su me zanimali pisci iz rubnih sovjetskih republika, pa sam rovario kao krtica u potrazi za zanimljivostima i zadovoljno se vraćao u trešnjevačku mansardu da uz gemište i cigare čitam Ajtmatova, Ibrahimbekova ili Bikova. Putovao sam bez pomaka, često danima, a jedini znak da mi je vrijeme izići iz kuće bio je subotnji show Vladimira Flajsa Pjesme koje srce diraju. Produkcijski rafinirana emisija s ličkim i slavonskim bendovima živopisnih naziva davala mi je signal da je vrijeme za odlazak u noćne obilaske, pogotovo kad bi se oglasio Laguna band iz Slatine s nečim tipa Nije život jedna žena, jedna birtija.
A, eto, sad me opet hvata želja za literarnom egzotikom, pa tako stižem do već spomenutog Šinkube i romana koji mi je donedavno bio sasvim nepoznat – Izdanak izumirućeg roda. Izumirući rod ovdje se odnosi na kavkaski narod Ubykh koji se u 19.stoljeću čitav preselio u zapadnu Tursku kako bi izbjegao rusku carsku bakandžu. S vremenom su se potpuno asimilirali, a zadnji izvorni govornik jezika Ubykh, Tevfik Esenç, umro je 1992.godine. Inače, prvi ih spominje Prokopije u četvrtoj knjizi Gotskog rata, a poslije ih bilježi u izvrsnim putopisima i nama znani Evlija Čelebi.
Bagrat Šinkuba opravdano je vidio materijal vrijedan književne obrade u sudbini naroda koji je nestao u zapanjujuće kratkom periodu od samo sto godina. Pripovjedač uvodi lik abhaškog lingvista Šaraka Kvadzbe koji je proveo mjesec dana razgovarajući s posljednjim Ubykhom, stogodišnjakom Zaurkanom Zolakom, čovjekom koji se izvrsno sjećao vremena kad su odlazili u nepovrat. Iza Zaurkana i njegovog naroda ostaje samo Kvadzbin sitno ispisan rukopis i opora opomena u abhaškoj poslovici: Onaj tko izgubi domovinu gubi sve.
Otvaram na pjesmu oproštaja Ubykha s vlastitom zemljom: Nemamo snage ostati. / Možemo ti ostaviti / samo jednu stvar: vlastite duše. / Odlazimo zauvijek. / A zauvijek ostaju naše duše. Interesantan je proces oproštaja sa zemljom, kao da se ljudi sjećaju samo dobrih stvari, mjesta i osoba koje tvore vedriju stranu intime, a za to se vrijeme ono ružno i gadno nekako samo od sebe povlači u kut. Zamislite sad emigranta koji bi se na odlasku sjećao parlamenta, glavatih seljačina od političara, provincijalne tuposti i samozaljubljenosti ili stravičnog mentaliteta susjedove crknute krave. Takav bi vjerojatno zapjevušio nešto mnogo vedrije od ovog Ubykha, možda baš onu da je odjeb lansiran i lagano plasiran.
Šinkuba se u vremenu tuđe nadmoći zabrinuo za svoj narod i ja ga mogu razumjeti. Slao je pisma Staljinu i Beriji da odvoje Abhaziju od Gruzije ali, prirodno, nije imao sreće kad se uzme u obzir da su obojica bili Gruzijci. Umro je 2004. u dubokoj starosti ne dočekavši Miljkovićev poetski test za mlade neovisne države, onaj o sužnjima i slobodi.