Politika me u životu...

Politika me u životu...

Koliko se god trudili izbjeći je, ne uspijevamo. Ona je svugdje. Ako se ne bavimo njome, ona se neizbježno bavi nama. Naime, u koji god sustav da dirnemo, put nas na kraju dovede do politike....

 ... Politika me u životu pratila u stopu/bacala duge sjene uvijek kad mi krene/od radnih akcija, stabilizacija i rata/od privatizacija i zatvorenih vrata tvornica/uvijek mi za petama/čega god da se prihvatim ona me podsjeti/da ju na ovom poluotoku valja držati na oku/trudio sam se iz petnih žila da nađem mjesto gdje još nije bila...
Hladno pivo

Politika uvijek viri iz prikrajka

Koliko se god trudili izbjeći je, ne uspijevamo. Ona je svugdje. Ako se ne bavimo njome, ona se neizbježno bavi nama. Naime, u koji god sustav da dirnemo, put nas na kraju dovede do politike. Politika tako stoji iza stvari koje u prvi mah ne denotiramo kao političke, poput obrazovanja. Tako politika odlučuje što će biti u školskim udžbenicima (iako bi to trebala znanost), te tko će prenositi to znanje (iako bi to trebale kompetencije). Tako imamo sustav u kojem se politika infiltrira u sve pore, a da nije nužno pozvana ni adekvatna. Koliko god se trudili, ne možemo se otrgnuti iz njenih kandži. Na kojem god radnom mjestu bili, ona je tu negdje, viri iz prikrajka.

Praznik demokracije - parodija demokracije

Jedine prilike kad se može opravdati prostituirani pojam demokracije jest dan izbora. Tragično je da taj dan građani ne doživljavaju kao praznik demokracije, već kao parodiju demokracije. Razočarani opetovanim ponavljanjem povijesti kad ih je politika razočarala, glasuju za “manje zlo”. U toj paradigmi pogrešno se zaboravlja da se svejedno glasa za “zlo”, bilo ono manje ili veće.

Nekako smo navikli da sve što je zamišljano kao dobro i korisno biva zloupotrijebljeno. Političke stranke zamišljene su izvorno kao nešto što služi društvu, pa zašto se onda degradiraju u grabežljivce kojima je stranka poligon da služe vlastitim interesima, a ne društvu? Sama pripadnost stranci identifikacija je s umjetnim vrijednostima (tj. sa samo načelnim vrijednostima, koji se u praksi redovno ne poštuju), i sama po sebi diskreditira osobu. Tužno je da u bolesnom društvu pripadnost stranci, a ne sposobnost, određuje zapošljavanje i druge društvene koristi. Osoba koja se proda u takvu instituciju više ne može biti ista. Vječno mora biti u zadanim stranačkim okvirima, što je nužno ograničava.

Lijevi i desni

Ponekad se čini da se cijela politička retorika temelji na sukobu lijevih i desnih uvjerenja. Kako je nastala podjela na lijevo i desno, koja toliko razdvaja ljude? Ljudi su nekako nagonski skloni podjelama, tako da se ubrzo formiraju dva pojednostavljena glavna tabora: oni koji guraju tradicionalne vrijednosti (desno), te oni s liberalnim vrijednostima (lijevo, premda je dominantna ljevica kod nas zapravo samo prividna ljevica). Onda tek dolazi do iskrivljenja i tradicionalizma i liberalizma, koncepata na kojima su utemeljene stranačke vrijednosti. Teza i antiteza, lijevi i desni – nema ničeg lakšeg nego posvađati ljude međusobno oko dvije suprotstavljene strane, a već malo dublji pogled otkriva zapravo prividnu suprotstavljenost; suprotnost koja se temelji na riječima, dok djela ukazuju da je podjela prividna.

Velika partija šaha

Koreografija sa strankama, marionetama i velikim ribama gladnima moći dio je velike igra koja se odvija na svim javnim pozornicama. To je politička igra, najveća igra moći na svijetu. Politika je jedna vječna šahovska partija. To ne bi bilo čudno, bilo bi čak i zabavno za gledanje da igračke u rukama tih igrača, odnosno ulozi, nisu gledatelji sami.

Dakle, publika je pijun u rukama tih igrača, i gleda kako se upravlja njenom sudbinom. Igrači vuku poteze, i pritom odlučuju hoće li pijun preživjeti ili poginuti. Publika pri tome ima samo simboličku ulogu – ona bira igrače koji odlučuju o njenoj sudbini, ali to nema nikakvu ulogu jer publika zapravo ne bira tko će se kandidirati za njenog egzekutora ili spasitelja. Samo fiktivno bira figuru koja će se samo načelno boriti za njene interese, u osnovi je, kako povijest pokazuje, i jedni i drugi žrtvuju.

Ego pojeo empatiju

Publika tako godinama promatra kako se igrači igraju s njima; promatraju ponavljanje jednog istog obrasca. A taj obrazac događa se na više razina. Psihološka promjena koja se događa je vidljivi porast egocentrizma i paralelno s tim smanjenje empatije. Zamislite onda koliko ti procesi moraju uzeti maha u dužem vremenskom periodu; empatija se mora toliko smanjiti, do ništavila, tako više uopće ne mogu suosjećati. Neosjetljivi su na to kakvu sliku javnost ima o njima: mogu svaki dan biti teško kritizirani na svim portalima, a da ih to ne dira. Preobrazba je završena, ego je na nebu, a empatija je potpuno iščezla.

Šah mat

Šah mat. Samo što ne pada kralj, nego i posljednji pijun. Pijuni su vječni gladijatori ove borbe. Ali budući da nada umire posljednja, još se uvijek, do zadnjeg trenutka, nada da će nekom novom igraču na toj sceni ideali biti ispred osobnog interesa. 




Info zona Facebook