Kazalište nije ponuda i potražnja

Kazalište nije ponuda i potražnja

- Kazalište se danas često svede na ponudu i potražnju. To funkcionira u ekonomiji, ali u umjetnosti ne funkcionira - kaže Ivan Plazibat, redatelj predstave Zbunjoza, u razgovoru uoči premijere 14. listopada u GKM-u.

    • Prva koprodukcija Gradskog kazališta mladih i Playdrame, prvi put da se tekst Mariusa von Mayenburga postavlja na neku splitsku kazališnu pozornicu, sve to predstavlja naslov Zbunjoza koji će se, u režiji Ivana Plazibata, premijerno izvesti 14. listopada u GKM-u. Što donosi Zbunjoza i zašto je važno da se Mayenburg uprizori i u Splitu, objašnjava redatelj, no to su samo neke od tema kojih smo se dotaknuli u razgovoru.

      Nije ostavljen ni izvorni naslov Perplex, a ni ustaljeni prijevod Zbunjenost, nego Zbunjoza. Je li taj žargonizam namjerno odabran i želi li se time implicirati neka doza neozbiljnosti ili neformalnosti?

      Odabrali smo kolokvijalnu varijantu jer mi se činila točnija. U njemačkom se perplex sasvim uredno može koristiti u neformalnom govoru, dok u hrvatskom nitko neće u neformalnom razgovoru reći Ja dvojim. Riječ je o tekstu kojim smo i u jeziku i u glumi htjeli ostvariti nekakvu neposrednost, nešto blisko uličnom govoru ili načinu na kojem, recimo, dvoje ljudi razgovara dok opušteno. Literarnost, koja bi povisivala sam način igre, činila mi se krivom u predstavi. Ukratko, nismo inzistirali na nekakvom literarnom jeziku jer je riječ o nečemu što bi trebalo biti životno.

      Kolokvijalni se izrazi uvijek vežu uz neformalne situacije, uz odstupanje od standardnog jezika, od pravila, ali i uz mjesne govore. Je li predstava onda i smještena u nekakav lokalni kontekst?

      Radnja je okosnica psihološke igre između dva muško-ženska para koji su pripadnici njemačke srednje klase sa svim ritualima, životnim stilom i izborima koje to podrazumijeva. Nisam htio inzistirati na preradi ili lokalizaciji teksta jer je tekst dobro napisan. Promjena bi zahtijevala jako puno rada, a nisam siguran da bi rezultati bili uspješni.

      Jasno je da ni blizu nije riječ klasičnom djelu, nego o strukturi i značenjima koja su u osnovi kafkijanska. Od Pirandella, teatra apsurda pa do Schimmelpfenninga, kojeg ste također radili, vidljivo je da se svi ti autori, na različite načine, bave rasapom identiteta, što životnim, što kazališnim. Što je, po Vama, uzrok lutanjima u potrazi za identitetom? Što to vuče autore da se toj temi neprestano vraćaju?

      Možda doba u kojem živimo, o čemu govori i sam tekst. Živimo u vremenu u kojem znamo sve, a ne znamo ništa. Identitete su u neku ruku zamijenili životni stilovi. Kako i sam Mayenburg kaže, istina se pogubila negdje između sto kanala na kabelskoj televiziji. U takvom je svijetu problem naći istinu, čvrsto uporište u sebi. Osim toga, Mayenburg je pisac u kazališnoj praksi i čini mi se da je to igralo ulogu u stvaranju ovog teksta. Najjednostavnije bi to bilo objasniti ovako: u kazalištu se kaže da Kralja ne igra onaj tko nosi tu ulogu, nego svi oni oko njega. E sad, Mayenburga zanima što bi se dogodilo da se stvori predstava u kojoj netko igra Kralja, svi njegovi kolege na sceni to najprije prihvaćaju, ali onda usred neke scene kažu: Ne, ti nisi Kralj. Takvim se pomacima on bavi.

      S obzirom na to da se takav rasap identiteta kao tema provlači i kroz znanosti i kroz umjetnosti, reflektira li se on i na kazalište samo? Istražuju li u Zbunjozi onda i glumci vlastiti identitet, istražuju li koliko mogu zadržati stalno uporište unatoč preobrazbama?

      Kazalište je uvijek bilo opasno mjesto po identitet. Pogledajte samo kako se filmovi bave kazalištem. U njima se to potvrđuje, od Black Swana pa nadalje. Ono je uvijek mjesto gdje maska postaje stvarnija od lica, od pamtivijeka. Otvara prostor za tu misao da u sebi nemamo neki šator u kojem je naše sebstvo zaspalo na sigurnom. Kazališni mehanizam, dakle, uvijek ispituje identitet. Svaki put kad glumac izađe na pozornicu, on zapravo kaže: Evo, ja sad lažem. Ja nisam taj čovjek, ali morate mi vjerovati da jesam.

      Sara Ivelić spomenula je na press konferenciji kojom je najavljena premijera da njezina generacija, barem po onome što ona vidi, mahom osjeća da nema što tražiti u kazalištu i da bi zato upravo njih najprije pozvala da dođu gledati Zbunjozu. A rekli su to i brojni drugi. Mislite li u tom smislu da je i kazalište u potrazi za vlastitim identitetom? Je li njegova svrha danas ugrožena?

      Uvijek se provlači priča o krizi kazališta. Ono je zapravo vrlo staromodan mehanizam koji i preživljava upravo zahvaljujući toj staromodnosti. Predstave se rade na isti način na koji su se radile prije sto godina. Jedina je razlika električna rasvjeta, koja je promijenila kazališni mehanizam. Mislim da je zato kazalište još tu. S druge strane, to ne znači da u kazalištu treba pričati staromodne priče. Događa nam se neki novi konzervativizam ili se traži odmak kako bi nešto izgledalo ljepše i starije i kako bi kazalište poslužilo kao neka vrsta vremeplova u sigurniju prošlost. Ne treba na taj način pričati priče. Upravo o tome govori i Mayenburg. On je odabrao zastarjelu formu, vodvilj, ali je obrađuje na radikalniji način. Ako su američki sitcomi formu vodvilja doveli do savršenstva, kazalište tome ne može konkurirati, može jedino stvoriti nešto radikalnije.

      Često se, i od ljudi iz kazališnog svijeta i od onih izvan njega, može čuti da su mladi nezainteresirani za kazalište. Mislite li da su takve generalizacije opasne?


      Mislim da su generalizacije opasne i da je takav stav samo bježanje od odgovornosti – i umjetnika i ustanova. Mladi su kao publika najbolji pokazatelji pulsa vremena koje stiže, dok ga mi ne osjetimo ili ga ne prepoznamo.

      I sami ste pripadnik mlađe generacije kazalištaraca i često, kad režirate u Splitu, surađujete mahom sa mlađom generacijom glumaca. Je li vaš odabir možda donekle uvjetovan stavom da su mlađi glumci ponekad nedovršeni, odnosno otvoreniji i slobodniji u eksperimentiranju ili je odabir sasvim druge prirode?

      Da, najčešće radim s mlađim ljudima, i to s ljudima koji nisu na plaći i nisu zaposleni na neodređeno. Nisu se uljuljali u konformizam da će svakog 10. u mjesecu primiti plaću, nego su svjesni da njihov angažman ovisi o tome kako odigraju. A to je dobro jer, ako se kazalište počne doživljavati kao radno mjesto, onda se gubi žar. I sa Zbunjozom je takav slučaj. Riječ je o mladim glumcima koji rad na predstavi doživljavaju kroz prizmu kazališta i probe, a ne kroz prizmu radnog mjesta.

      Mayenburg je prvi put u Splitu. Kako gledate na splitsku kazališnu scenu? Mislite li da pri odabiru dramskih tekstova prevladava tradicionalizam ili da se Split ipak polako otvara novim formama i novim autorima?


      Splitsku scenu promatram u kontekstu hrvatske, a i europske scene. U protivnom bih ograničio sebe kao umjetnika. U Splitu s jedne strane postoji tendencija konzervativizma jer se misli da to pali kod publike a s druge strane postoji i strah od eksperimenta, opet zbog golemog respekta prema publici, da je se ne uvrijedi i ne zbuni, zbog čega kazalište gubi bitku s publikom. No ja želim biti i zbunjen i uznemiren.

      Govoreći o publici, znači li to da kazalište dopušta publici da mu na neki način uvjetuje izbore? Pogotovo ako znamo da bi kazalište trebalo odgajati publiku. Kako taj začarani krug razbiti? Kako publici otvarati nove vidike?


      Ne znam. To je uvijek pitanje. Dati ljudima što oni žele ili ono što im treba. Problem je u tome što se kazalište danas često svede na ponudu i potražnju. To funkcionira u ekonomiji, ali u umjetnosti ne funkcionira. U srednjovjekovnoj Italiji nije postojala nikakva potražnja za Božanstvenom komedijom, ali Dante ju je ipak napisao.

      Zbunjoza: tko i kad?

      U predstavi igraju Nikša Arčanin, Sara Ivelić, Bojan Brajčić i Ana Marija Veselčić. Scenografiju potpisuje Ozren Bakotić, kostimografiju Ana Marin. Skladatelj je Tomislav Topić, a oblikovatelj svjetla Siniša Jakovčević. Tekst je prevela Dunja Dragojević Kersten.

      Osim premijerne izvedbe, Zbunjoza je u listopadu na repertoaru još 15., 20., 21., 22. i 27.

      Info zona Facebook