Pitki velovaroški Lear
Pomirba među članovima Rodoljubove familije daje umirujući zaključak koji nas odvodi od surovosti starenja, borbe s bolešću i obiteljskog razdora kojima je obilježen prvi dio predstave.
Premijera Kašete brokava ili Malog Leara iz Veloga Varoša, predstave nastale na temelju dramskog teksta Elvisa Bošnjaka i u režiji Nenni Delmestre, privukla je veliki broj zainteresiranih Splićana i Splićanki koji su željeli provjeriti kako shakespeareovski likovi izgledaju kada ih se smjesti u ambijent najlipšeg rada na svitu.
Centralni je lik priče osamdesetogodišnjak znakovitog imena Rodoljub, splitski pape Lear, kojeg igra Trpimir Jurkić, renomirani glumac i ravnatelj Drame splitskog HNK kojeg su za ovu ulogu oca i djeda šminkeri majstorski postarali. Priča započinje feštom organiziranom povodom proslave njegova rođendana na kojoj je prisutno njegovih troje djece: kćeri Marija (Snježana Sinovčić Šiškov) i Jelena (Nives Ivanković) sa svojim obiteljima, njegov introvertirani sin Petar (Marjan Nejašmić Banić), te Rodoljubov prijatelj Toma (Goran Marković). Dok Rodoljubova unučad (Bojan Brajčić, Sara Ivelić, Petra Kovačić Pavlina i Pere Eranović) uživa u proslavi pjevajući, zafrkavajući se i prepričavajući anegdote iz djedove mladosti, Petar, Marija i Jelena te njihovi muževi Jakov (Filip Radoš) i Vinko (Nenad Srdelić) nešto su rezerviraniji.
Kada Rodoljub u sklopu proslave obznani da boluje od neizlječive bolesti koja će mu polagano pojesti sjećanje i razum, predstava dolazi do poznatog learovskog momenta. Naime, on traži od svoje djece da podijele s njim najljepše uspomene koje će ih vezati uz njega, a o njihovu odgovoru ovisi koliki će dio kuće naslijediti. Dok Marija i Jelena izvlače najdirljivije momente iz prošlosti kojima će se prisjetiti svog oca, Petar, pak, pred njega istrese sve bolne uspomene vezane uz njegovu učestalu odsutnost koja je njihovoj majci uzrokovala mnogo boli. Bijesni Rodoljub na to ga izbacuje iz doma, a svoju imovinu dijeli među dvije kćeri, uvjetujući da Toma ostane uz njega do trenutka smrti kako bi mu uveselio egzistenciju.
- Vi ćete umrit' od previše ozbiljnosti, a to vam je najgora bolest – poručuje Rodoljub svojim potomcima u više navrata.
Odlaskom Petra započinju opsežni radovi na podjeli kamene obiteljske kuće, tenzije među članovima rastu dok Rodoljub polako ali sigurno gubi sposobnost i razum pod starom smokvom koju je posadila njegova majka i koja je za njega najsnažniji simbol obitelji. Događaji kulminiraju dolaskom nevere i udarom groma u smokvu, čime se zaključuje prvi čin.
Drugi čin u mnogo mirnijem tonu zaokružuje čitavu priču balansirajući na granici materijalnog i duhovnog svijeta na kajiću koji plovi Bračkim kanalom i iz kojeg Rodoljub i Toma promatraju voljeni Split i kontempliraju o životu i smrti. Pomirba među članovima Rodoljubove familije daje umirujući zaključak koji nas odvodi od surovosti starenja, borbe s bolešću i obiteljskog razdora kojima je obilježen prvi dio predstave.
Pitkost predstave trebala bi zadovoljiti publiku raznovrsnih profila, od onih sklonijih klasičnom izričaju do ljubitelja modernog teatra.