Nikad više Smojinog Splita

U ovim sparnim ljetnim popodnevima, kad dosadu kratim Facebookom, sasvim slučajno sam naišao na link Jutarnjeg lista koji je nosio otprilike naslov Komentar Miljenka Jergovića, zatim sam onako umoran perifernim dijelom vida ugledao i Velo misto, znatiželjan i pod dojmom što se netko napokon sjetio osvrnuti na tu seriju i dati joj komentar kakav i zaslužuje, imao sam što vidjeti.
Prije nego se upustim u analizu serije i djela, potrebno je naglasiti neupitnu važnost i stvaralaštvo Miljenka Smoje općenito za Split, a time i posredno serije Velo misto, nastale prema njegovom djelu. Serija je to koja na direktan način opisuje karakter dalmatinskog čovjeka. Epizode su prepune šarenila, gužve, podrugljivosti, temperamenta, južnjačkog mentaliteta a ono najbitnije u cijeloj priči jest, prema mnogima, jedna igra – nogomet. No, oni koji smatraju da je Velo misto samo serijal koji se bazira na ulogu Hajduka, varaju se.

Imperativ je naglasak staviti na društveno-političke okolnosti koje autor iznosi, koje oblikuju život grada, pa time i kluba. Radnja se odvija od 1911., dakle od godine osnutka Hajduka pa sve do godina nakon Drugog svjetskog rata. Split kao provincijski gradić u tim situacijama prikazan je kao grad dišpeta, koji je uvijek bio kontra svake vlasti. Radnja također prati grupu prijatelja, studenata koji su osnovali Hajduk i nekoliko lokalnih legendi koji u svojim dijalozima kritiziraju sustav, a s druge strane pokazuju grupnu koheziju. Na autentičan način glumci su srcem i dušom na ekrane prenijeli dio starog Splita. Prikazali su nesebično sve kulturne, socijalne, gospodarske i političke dimenzije grada. Ono što je iz moje perspektive najvažnije jest njegovanje antifašizma i ideje ljevice koja je bila od posebne važnosti za Split, grad koji je danas u mnogo čemu kulturno devastiran i sveden na malograđansko zastranjivanje. Stoga, u vremenima u kojima je stari Split počeo izumirati, naprosto je nemoguće promisliti, a kamoli pokušati napraviti novu verziju Velog mista. Kao što mi se čini da bi bilo nemoguće napraviti (dobar) remake filmskog klasika Strah i prezir u Las Vegasu ili serije Mućke.

Miljenko Jergović smatra da bi bilo potrebno napraviti remake serije Velo misto, a da su prepreka tome nedostatak talenta i novca. Inače Miljenka Jergovića neizmjerno poštujem, no ova njegova tvrdnja upućuje na samo dva moguća zaključka: ili se radi o površnoj analizi same serije i bezveznom blebetanju kolumnista s jedne strane ili, s druge strane, što je možda vjerojatnije, Jergović upućuje kritiku današnjoj televiziji, implicirajući da ovakvo što ne može više biti snimljeno.

Naime, način na koji su Boris Dvornik, Uglješa Kojadinović, Duško Valentić, Milan Štrljić, Mladen Barbarić, Ines Fančović, Špiro Guberina, Ivica Vidović, Ivo Gregurević, Mustafa Nadarević i ostala ekipa odradili svoj angažman u prepoznatljivim ulogama zbilja je impresivan. Običan laik na prvu bi shvatio da se tu ne radi o kapitalističkoj filmskoj industriji, lakoj zaradi i sl. Naprotiv, serija je snimljena u onim socijalističkim vremenima s niskobudžetnom tehnikom i još lošijom produkcijom ali, reklo bi se u Splitu, ima šuga. Smoji nije bilo ni na kraj pameti dok je pisao knjigu, a bogami ni Joakimu Marušiću dok je snimao na ovome zaraditi. Osnovni smisao ove serije, kao i Malog mista jest, vjerujem, ostaviti pisani i igrani trag budućim naraštajima o životu u Splitu i Dalmaciji u razdoblju od Hajduka pa dalje.

Smoje se sentimentalno sjeća stanja duha i načina života u Splitu koji se odvijao za vrijeme njegova djetinjstva. Početkom 80-ih, kad je serija snimana, to je bilo moguće. U Splitu je još uvijek postojao šušur, živahna tržnica, stare splitske obitelji, gradski redikuli i sve ono što jedan mediteranski provincijski gradić može imati. Fascinantna je ta Smojina genijalnost i britki smisao za humor, moć ismijavanja te iskrenost. Smoje je volio malog čovjeka, varoškog težaka, ribara i škovacina. Cijeli svoj životni vijek i kao novinar i kao književnik izrugivao se vlastodršcima, moćnicima, političarima… Tražio je inspiraciju u svakodnevnim situacijama, secirao je do posljednje točke svaki centimetar života u prijeratnom i poslijeratnom Splitu. Postoje i danas oni koji Smoju nazivaju komunistom, četnikom, orjunašem ne znam ni ja kako već sve ne, no nisu ni svjesni njegove veličine.

Smoje je bio glavom i bradom anarkišta, reklo bi se, uvik kontra. Kao anarhist, egalitarist i sentimentalni utopist bliskiji je ideji ljevice nego desnice, što je i normalno. Proučavajući njegove tekstove, kolumne i knjige, primijeti čovjek da se Smoje upravo onom sistemu za koji većina današnjih Splićana misli da mu je bio sklon, najviše izrugivao. To se itekako dade primijetiti u dijalozima, monolozima i situacijama na ulici u kojima suptilno rukovodeći se metaforama, hiperbolama i skrivenim porukama daje šamar sustavu.

Stoga riječi pojedinaca da mu je kapsil bija duži od sprovoda ne drže vodu. Ne radi se o lošem, nego jednostavno o osjećajnom čovjeku, pacifistu, humanistu i kozmopolitu koji je u onim teškim vremenima 90-ih godina, kada je mržnja bila jedini eliksir za ekonomsku i socijalnu probitačnost, bio razapet i odbačen. Prisjetimo li se da su kroz povijest tako završavali mnogi velikani, onda se usuđujem zaključiti da će Smoje za nekoliko desetaka godina biti slavljen više nego danas.

Da zaokružim i vratim se na početak, ono što je najžalosnije u cijeloj priči jesu komentari na stranici Jutarnjeg ispod ovog Jergovićevog članka. Komentari prepuni mržnje o crvenom Splitu, o nekoj falšoj povijesti i nametanju ideologije. Nema tu neke velike filozofije, ako voliš Split onda trebaš biti antifašist, jebiga neki dežurni komentatori još nisu naučili osnovne lekcije povijesti.

Eto sad za kraj, bez obzira na gore spomenutu dilemu vezanu uz njegov članak, pitam Jergovića koga bi on da je novca instalirao na pripadajuće uloge Velog mista? Glumačku postavu iz Zabranjene ljubavi, Ruže vjetrova, Zore Dubrovačke ili koje druge domaće tužne oku i srcu kvazi serije, kojoj je najveći domet gledateljska publika uzavrelih tinejdžerica, koje ionako ne gledaju seriju zbog radnje nego zbog domaćih krkana. Ili, još bolje pitanje, gdje bi Jergović to snimao? Na novoj Rivi ili na Zapadnoj obali? Može i na Brdima kraj Kauflanda. E, moj Jergoviću, ono što je originalno to je i nezamjenjivo. A zašto ne bi u vrijeme ljetne pauze pravili remakeove sjednica Sabora, tako da  narod svaki dan može pišati od smijeha i time se možda izvući iz krize.

U međuvremenu možemo zamisliti, onako, ležerno, na dva tri žmula crnog vina kojima zalijeva srdele, sa španjuletom u ustima, sijedog starca u mornarskoj majici kako udara po pisaćoj mašini.