Muzička magija Ethnoambienta

21_07_2014 / 09:35h  |  Autor: KMaja  |  Foto: Martina Vuković
Muzička magija Ethnoambienta

Tijekom godina mijenjao se broj festivalskih dana, broj izvođača – ove godine trajao je dva dana i donio četiri benda – ali nikada nauštrb kvalitete. Tako je i ove godine publika u Solinu uživala u izvanrednim izvođačima.

Na solinskoj se Gradini proteklog vikenda održao sedamnaesti po redu Ethnoambient, festival odličnih vibracija i uvijek zanimljive i svježe glazbe. Tijekom godina mijenjao se broj festivalskih dana, broj izvođača – ove godine trajao je dva dana i donio četiri benda – ali nikada nauštrb kvalitete.

Tako je i ove godine publika u Solinu uživala u izvanrednim izvođačima koji su, kako je rekao Mojmir Novaković - zaštitno lice festivala - zaslužili nastupati pred publikom na Gradini. – Lipo se vidit ponovo nakon godinu dana – pozdravio je okupljene Mojmir točno u 21 sat. Iz godine u godinu auditorij je sve popunjeniji na početku koncerta, pa možemo zaključiti da je Ethnoambient upornim poštivanjem vremenskih okvira svake godine uspio educirati dobar dio svoje publike. Novaković je ustvrdio da djecu odgaja i uža i šira rodbina, prijetelji i susjedi. – Hvala vam što ste bili sve to za ovo naše sedamnaestogodišnje dite – rekao je i dodao: – Znam da ni za vas ovo nije običan festival. Zatim je pozornicu prepustio belgijskom Griff Triu.


Koliko će koza ostati

Stilski usklađeni simpatični trojac, koji je prije početka koncerta ćakulao sa ranoraniocima, prema pozornici se iz publike uputio svaki iz svoga smjera, sa zvoncima u rukama, uz pjesmu koju je pratilo hukanje vjetra u mikrofone poput grmljavine u daljini, što je u potpunosti zaokružilo doživljaj.
– Ovo je vrijeme fascinantno, u Belgiji je 12 stupnjeva i kiša – nije krio oduševljenje Rémi Decker, koji je veći dio vremena komunicirao s publikom. Raphaël De Cock poveo je pjesmu na odavno izumrlom jeziku kojim su komunicirali trgovci u Belgiji. – Ovo je drinking song – objasnio je dok je otvarao pivu. Dojam je upotpunio naherenim šeširom i povremenim štucanjem, a u pjesmu je na oduševljenje publike ubacio i riječi živjeli te pivo.
Ovaj se trio belgijskoj tradicionalnoj glazbi u vlastitim aranžmanima posvetio prije dvije godine, a glazbu stvaraju koristeći gajde, koje kod većine ljudi pak bude asocijacije na tradiciju nekog drugog naroda. – Gajde ne dolaze iz Škotske, barem to zapamtite večeras – istaknuo je Rémi. – Vjerojatno dolaze iz Indije – dodao je. Zatim je opisao proces izrade gajdi u Češkoj koje se, kako je rekao, rade od čitavih koza, što ga je inspiriralo da napiše pjesmu How many goats will be left.

Nizali su humoristične pjesme, koje bi mogli nazvati i kontroverznima s obzirom na to da obrađuju teme poput priče o gazdarici koja slugu koji ju je odbio optužuje za pokušaj silovanja i huška muža da ga ubije, ili dijalog majke i mlade djevojke koja na svako majčino pitanje ima mudar odgovor pa tako na pitanje kako će prehranjihvati obitelj odgovara da će prodavati svoje tijelo.
Za kraj nam se obratio i treći član sastava, Colin Deru, i najavio uspavanku kojom su se i oprostili od publike. – Imate priliku biti prvi ljudi na svijetu koji će nam kupiti CD – pozvao je Rémi prije no što su sišli sa pozornice. – Inače dijelimo čokoladu, ali već smo sve dali ljudima koji su prvi došli na Gradinu – rekao je.


Neočekivana i originalna interpretacija irske glazbe

Nakon dvadesetominutne pauze, Mojmir je najavio irski bend Kíla, koji već dulje vrijeme žele dovesti na festival. – Prošle smo godine bili najbliže tome da nastupe tu, ali se ipak nije poklopilo. Vjerujem da je to bend od kojega možemo puno naučiti – rekao je i prepustio pozornicu iskusnoj osmeročlanoj razigranoj skupini koja je set otvorila pjesmom Leath Ina Dhiadh a Hocht (Half past eight).

Bend koji žari i pali još od '87. definitivno je imao što pokazati solinskoj publici. Ovakvu, potpuno neočekivanu interpretaciju irske tradicionalne glazbe nikada do sada nismo imali priliku čuti; bez ikakve natruhe prežavakanih ritmova, koje smo navikli slušati u interpretaciji gomile izvođača (pogotovo na Dan sv. Patricka koji postaje sve popularniji i u nas), uz neočekivane elemente, poput saksofona. Glazbenici koji majstorski vladaju svojim instrumentima (kojih je bio popriličan broj na pozornici, jer je svaki izvođač multinstrumentalist), među sobom ostvaruju fenomenalnu kemiju i s lakoćom je prenose na publiku. Verbalne komunikacije doduše nije bilo toliko kao s Belgijancima – broken English publici je vjerojatno lakše razumjeti nego engleski s irskim naglaskom pa je Kíla, nakon što se par baza utopilo u komunikacijskom šumu, s publikom komunicirao u najvećoj mjeri glazbom.
– Ova me djeca najbolje razumiju – konstatirao je u jednom trenutku Eoin Dillon koji nije krio oduševljenje rasplesanim najmlađim postetiteljima festivala, te im je u par navrata pomogao da se popnu na pozornicu. Dee Armstrong posvetila je pjesmu prijateljici koju je nakon 14 godina srela u Solinu, a Rossa Ó Snodaigh pozvao je publiku: – Ako želite plesati, voljeli bismo da zaplešete.
Publika je uronila u glazbenu čaroilju u kojoj se isticao zaneseni Rónán Ó Snodaigh, koji je cijelo vrijeme skakutao po pozrnici i poticao publiku da mu se pridruži, što su mnogi i poslušali, kako pred pozornicom tako i među klupama.

Colm Ó Snodaigh oduševio je publiku recitacijom prvog stiha Nazorova Cvrčka, dok su Dave Hingerty na bubnjevima i Brian Hogan na basu držali čvrstu ritam sekciju koju je periodično bubnjevima nadopunjavao i Lance Hogan, koji je većinu vremena proveo na gitari.
Za kraj su zapjevali pjesmu o krevetu, koju je začinila skupina djece plesom na pozornici, te su se petnaest minuta prije ponoći oprostili s publikom. No, ubrzo su se vratili, nakon kratkog skandiranja koje je poveo Mojmir Novaković, te izveli pjesmu The last mile home.

Grčka psihodelična čarolija

Drugoga dana festivala na Gradini su nastupala poznata lica. – Uvijek smo nervozni kada nekoga dovodimo pred vas, ali kod Kristi te nervoze nema – najavio je Mojmir u 21 sat Kristi Stassinopoulou kojoj je ovo bio treći nastup na Ethnoambientu. S godinama se postava njenog pratećeg benda mijenjala, tako da joj se ove godine pridružio samo Stathis Kalyviotis, s kojim je nedavno objavila album znakovitog naziva, Greekadelia, koji najbolje opisuje magiju koju ova fascinantna glazbenica stvara na indijskoj harmonici i membranofonu, uz pratnju multiinstrumentalista na lutnji i elektronici.

Kristi prije izvedbe tradicionalne pjesme prepričava radnju, a za pjesme koje je dvojac stvorio opisuje atmosferu u kojoj su nastale, pa je tako započela i prvu pjesmu o zalazećem suncu, nakon kratke priče koju je zaključila poklikom Sol invictus! Izveli su niz melankoličnih tradicionalnih pjesama u aranžmanima ispred svog vremena - Halassia Mou s Epirosa, o muškarcu koji je otišao trbuhom za kruhom, a zatim su nas odveli do Egejskog mora na Ciklade, uz tradicionalni ples ballos. Kristi je upozorila da Stathis snima njihove koncerte i koristi zvukove na albumima. – Nemojte se začuditi ako se čujete kako govorite loše stvari o nama na sljedećem albumu – našalila se.

Najavila je zatim staru, ali very updated pjesmu Me Gelasan Ta Poulia (The birds fooled me), nakon koje je slijedila pjesma o mladosti i ljepoti koja prolazi. Kristi je istaknula da Stathis proizvodi zid zvukova na koji ona može pjevati, te dodala: – Kod kuće često radimo jogu. Nadam se da će mu izrasti ruku koliko ih ima Šiva, pa će moći stvarati još više zvukova.

Izvela je i tragičnu tradicionalnu baladu koja je Grčkom prenijela priču o djevojci po imenu Diamandoula, čije je silovanje bila sramota za obitelj, a zatim i pjesmu koju je napisala '98. u Tel Avivu, dok je gledala zalazak sunca. – Tada je još bilo nade za mir u tom području – prisjetila se.
Nastup su zaključili energičnim tradicionalnim plesom sousta s Krete, nabrijavši za kraj publiku. – Mislim da ste sada spremni za Mojmira i Kries – konstatirala je Kirsti.

Kries je zaokružio izvanredno dvodnevno iskustvo

Nakon kratke pauze, u 22.35 na pozornicu, koju je već okružio popriličan broj fanova, izašli su Kries i od samoga početka nabrijanu svirku otvorili pjesmom Lepi Juro kries nalaže. Za razliku od prethodnih nekoliko godina, ovaj put nastup su osvježili i snažnim novim pjesmama kojima su pokazali da Kries još uvijek strastveno pristupa stvaranju glazbe. – Imamo večeras četri pisme koje je do sada čulo deset ljudi, uključujući tonca – najavio je Mojmir pjesmu Trava ditela. Osim novih radova, publiku su dočekale standardno energične pjesme, koje su i ovoga puta atmosferu dovele na još viši nivo, možda i zbog inspiriranosti psihodeličnim Kristinim nastupom – zaredale su se hipnotičke Grličica, Pisan jelen, Bujade, Livere,Travere, Čuj Marice... Naelektiziranu atmosferu dodatno su ložili pojedinci koji bi se plesom na pojedinim pjesmama pridružili izvođačima na pozornici.

Mojmir je objavio da je Ivo Letunić prije dva dana dobio blizance, čime je publiku uveo u još jednu novu pjesmu, tradicionalnu uspavanku. – A sada jedna pjesma koju nismo nikad do sada svirali – šaljivo je najavio pjevač kultnu Zumbu, koja je obilježila svih 17 godina Ethnoambijenta. Mojmir je predstavio bend: Ivo Letunić na lijerici, Erol Zejnilović na gitari, Konrad Lovrenčić na basu, Krešimir Oreški na perkusijama te Ivan Levačić na bubnjevima, a nije propustio spomenuti ni tehničko osoblje Ethnoambijenta, te istaknuti čovjeka koji je najzaslužniji za festival – Goran Cvok. Nakon Zumbe ponovno su se u a capella višeglasnoj izvedbi vratili na uspavanku, i poklonili se publici.

Naravno, nije bilo šanse da ih publika pusti da odu tek tako, pa su se vratili odmah sa Zorom, za vrijeme trajanja koje je, u skladu s pjesmom, Mojmir iz publike dobio ružmarin. – Mi počinjemo na vrijeme i završavamo na vrijeme. U ponoć ćemo dozvolit ljudima u Solinu da spavaju – rekao je Mojmir i održao obećanje; u ponoć je bend otišao s pozornice i nije bilo šanse da ih se dozove natrag.

Nije bilo ni potrebe – Ethnoambijent je jedno prekrasno, zaokruženo iskustvo koje nema smisla forsirati ni razvlačiti, kao što nam je potvrdila i Antonia Kavas, dugogodišnja programska menađerica festivala. – Pri sastavljanju programa važan nam je osjećaj ravnoteže festivala kao cjeline, na koji ne utječe količina tj. broj izvođača u bendu, ni broj bendova po večeri ni broj dana festivala – objasnila je. – Uvijek radimo na programu do trenutka kad osjetimo da je zaokružen kao cjelina, ponavljam, neovisno o broju dana, izvođača ili zemalja iz kojih dolaze – zaključila je Antonia.