Muzeji u novoj društvenoj ulozi

Muzeji u novoj društvenoj ulozi

Kad bismo povukli paralelu između muzeja u Splitu i Dioklecijanove palače – vidjeli bismo da je ona zapravo muzej u kojem se vrijeme nije zamrznulo. Ljudi koji su tu živjeli kroz stoljeća, pa i danas, ostavili su svoj trag...

Ranu večer na Peristilu ispunjavali su zvukovi brojnih koraka dok su siluete njihovih vlasnika, jedna za drugom, izvirale iz Podruma. Ovo ne bi bilo po ničemu čudno, osim što je bio prvi mjesec i što to nisu bili koraci stotine turista, već građana - više nego što sam mogla pretpostaviti da bi izišlo na aktivnosti te večeri. I dok je najljenija narančasta mačka u palači zijevala pokraj mene, čekala sam da prijatelji dođu po mene da bismo mogli i mi krenuti u Noć Muzeja.

Kao što vas je većina sigurno iskusila, svake godine, tijekom jedne večeri krajem siječnja, muzeji otvore svoja vrata i pozovu posjetitelje da uđu besplatno - i cijeli grad izađe iz kuća kako bi bio dio toga. Iako ulaznice za muzeje obično ne koštaju puno, postoji nešto posebno u osjećaju pripadanja povorci ljudi koji po mraku prelaze grad, radoznalo iščekujući zanimljivosti koje će vidjeti prije nego što noć završi. Iako su njihove zbirke možda skromnije nego u većim gradovima, muzeji u Splitu nude zavirivanje u svijet umjetnosti, prirodnih znanosti i povijesti. Moja prva splitska Noć muzeja uključivala je simulaciju špilje šišmiša, zbirku školjaka i izložbu narodnih nošnji i škrinja. Kada se završila, planirali smo kamo ćemo sve ići drugi put – kako ćemo gledati zvijezde na Mosoru i otići do Kuće slave splitskog sporta. I onda, samo tako, većina nas ne bi zakoračila u muzej do iduće godine.

Iako je teško iz osobnog iskustva izvući generalno pravilo, čini mi se da mladi ljudi u Splitu ne posjećuju muzeje često. Ova činjenica djeluje pomalo tužno jer ostavlja dojam da smo mi mladi danas apatični i nezainteresirani za kulturu. Neki bi također rekli da smo postali previše ovisni o tehnologiji za svu vrstu informacija i stimulacija, i prelijeni da drugdje tražimo inspiraciju. Međutim, možda bismo trebali razmotriti odsustvo lokalnih ljudi iz muzeja kao poruku – nagovještaj da bi današnji muzeji trebali biti nešto drugačiji nego što su to bili do sada.

Priča o drugačijem muzeju

1967. godine, u gradiću Stowmarket u Engleskoj, otvoren je Museum of East Anglian Life (Muzej života u Istočnoj Angliji). Bio je zamišljen kao muzej u kojemu bi osoba mogla doživjeti povijest društva tog područja, i to prolazeći kroz ponovno izgrađene zgrade poput vjetrenjače i kroz opsežnu zbirku slika i objekata uključujući i stari auto na parni pogon. Nekoć popularnom muzeju broj posjetitelja proteklih je godina stalno opadao i, kad je Tony Butler 2004. postao novi direktor muzeja, bilo je jasno da se nešto treba promijeniti. Umjesto pokušaja unapređenja zbirke ili promjene strategije oglašavanja muzeja, Butler je shvatio da je problem zapravo ležao u tome što uloga tradicionalnog muzeja više nije odgovarala potrebama lokalnih ljudi.

Danas, izuzevši skustva gledanja umjetničkom djela, gotovo sve što vas zanima, sve što želite vidjeti ili saznati, može se pronaći online. Za neke je muzeje isključivo virtualno postojanje čak jeftinija, lakše dostupna opcija. S obzirom na ovu činjenicu, je li muzej, kao isključivo mjesto čuvanja i izlaganja stvari, postao pomalo zastario? S druge strane, po mom mišljenju, postoje i dalje stvari koje se ne mogu tek tako zamijeniti virtualnim verzijama – na primjer, proživjeti neki događaj skupa s prijateljima, sudjelovati u razgovoru ili maštarenju koji se dogodi zato što se nalaziš s drugim ljudima baš na nekom mjestu koje u vama pobuđuje oređene osjećaje i ideje koje se mogu pretvoriti u neku realnu akciju, te općenito osjećaj pripadanja nekoj zajednici. Možda bi muzeji u ovom tehonološkom dobu trebali biti mjesto gdje se upravo takve stvari mogu čuvati i kultivirati.

Veza između muzeja i građana

Razmišljajući u tom smjeru, direktor spomenutog muzeja odlučio je uništiti ego tog muzeja – pretvorivši ga iz hrama artefakata iz prošlosti u javni prostor koji je koristio vlastite osobine i resurse kako bi odgovorio na potrebe ljudi koji danas žive u gradiću.

Butler je predvidio da je prva stepenica u transformaciji muzeja stvoriti naviku među građanima da slobodno borave u muzeju te da se u njemu osjećaju dobro, dakle stvoriti vezu koja do tada nije postojala među muzeja i građana. Butleru je postao izazov navesti ljude da počnu posjećivati muzej ne kao promatrači, već kao sudionici u različitim tipovima društvenih aktivnosti. Da bi to postigao, ustupio je teren muzeja za piknike, kafić, manifestacije iz kulture, poput glazbenih i kazališnih događaja, festivala piva, dana tradicionalne glazbe te festival gypsy umjetnosti, gdje su ljudi mogli i prodavati svoje rukotvorine.

Idući Butlerov korak bio je dogovoriti suradnju s nadležnima za socijalnu skrb kako bi omogućio osposobljavanje i terapeutske programe za mlade, odrasle sa poteškoćama, bivše zatvorenike i dugoročno nezaposlene ljude.Većina tih aktivnosti nastala je na temelju rada muzeja s povijesnim nasljeđem putem kojeg sudionici doprinose muzejskoj zbirci raznim poslovima, kao što su izrada kostima, hortikultura, držanje životinja i održavanje zgrade. Mnogi su od tako nastalih proizvoda prodani, donijevši prihod muzeju i samim sudionicima.

Suživot sadašnjosti i prošlosti

Iako se ime muzeja pozivalo na život u istočnoj Angliji, prije Butlera nikad nije uključivalo život ljudi u istočnoj Angliji danas. Sada je muzej postao mjesto koje pripada ljudima. Njegova kolekcija, niz povjesnih vještina koje čuva u obliku artefakata, priča, i fotografija, njegovi prostori, znanja njegova osoblja – sve je to na raspolaganju kako bi se lokalci educirali, osposobili za buduće poslove, postali mali prodavači vlastitih rukotvorina, čak i doprinjeli kolekciji muzeja ili sudjelovali u pitanjima vezanima za budućoj ulozi muzeja u gradiću. Od kada su započeli, ovi muzejski programi pomogli su 40 ljudi u pronalasku posla, a 150 ljudi primilo je edukaciju. Više od 100 volontera, od kojih su mnogi prije aktiviranja u muzeju bili u nezahvalnom društvenom položaju, aktivno sudjeluje u donošenju odluka i u projektnim radnim grupama. Muzej je udvostručio prihode te je za trećinu povećao broj posjetitelja, smanjivši istovremeno količinu novca koju prima od lokalne vlasti. U muzeju se ljudi iz sadašnjosti isprepleću sa stvarima, idejama i pričama iz prošlosti, koje informiraju i koje se nadograđuju jedna na drugu. Muzej je tako postao dom i građanima.Butlerovim riječima, muzej koji je on zamislio jest prostor u kojem su “pojedinci istovremeno donatori i su-kreatori svog prostora – gdje se mogu osvrnuti na život i razmišljati o svijetu na drugačiji način.

Guggenheimov laboratorij javnog prostora

Još jedan primjer muzeja koji je pokušao postati aktivniji dio zajednice jest Guggenheim. Prije nekoliko godina taj je muzej organizirao Guggenheim Lab - putujući montažni paviljon koji je bio instaliran u više gradova širom svijeta i čija je uloga bila služiti kao javni prostor– mjesto gdje se moglo drugačije razmišljati I napustiti status quo. Bio je namjenjen lokalnim udrugama, diskusijama o lokalnom javnom prostoru, služio je kao neka vrsta foruma na kojem je zajednica mogla iznjeti ideje, kritike te pokrenuti akcije.

Pasivnost Muzeja Grada Splita

Istražujući muzeje u Splitu, saznala sam da ih većina ipak pokušava izići iz svojih tradicionalnih uloga te privući i aktivirati lokalno stanovništvo. Međutim, njihov rad je uglavnom usmjeren prema djeci i gotovo ne postoje programi za odrasle, a pogotovo ne neki čija je svrha doprinijeti lokalnoj zajednici u edukativnom ili ekonomskom smislu. Etnografski muzej, na primjer, ima radionicu za djecu o pčelarstvu, ali ne nudi takvu radionicu za odrasle, putem koje bi zainteresirani mogli besplatno pohađati tečaj pčelarstva, oplemenjen tradicionalnim vještinama, i to znanje iskoristiti za početak neke vlastite proizvodnje.

Po pitanju javnog prostora, dok su neki muzeji, kao Prirodoslovni, prilično ograničeni (Prirodoslovni se, unatoč tome, trudi podržavati lokalne udruge iz područja ekologije i prirodnih znanosti), drugi posjeduju prostore koji bi se mogli koristiti upravo u javnu svrhu, ali zjape prazni. Na primjer, Muzeju Grada Splita prošle su godine Podrumi Dioklecijanove palače dani na korištenje i upravljanje, te su zato oduzeti od Splitskog HULU-a (Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika). HULU je novcem zarađenim od prodaja ulaznica koristio, osim za organiziranje raznih izložbi tamo, za potporu radu mnogih umjetnika i kulturnih organizacija; posuđivao je i kupovao tehničku opremu, plaćao račune kako bi se mogle realizirati izložbe, i sl. Otkad je Muzej preuzeo prostor, u Podrumima se nije dogodilo ništa osim standardne prodaje suvenira i ulaznica. Dakle, Muzej nije uložio nikakav dodatni napor u rad Podruma. Naprotiv, ne mogu zamisliti pasivniju ulogu jednog gradskog muzeja. Možemo samo zamisliti čemu bi sve takav prostor mogao služiti kad bi se lokalna zajednica shvatila kao resurs te kakve bi se pozitivne promjene mogle potaknuti drugačijim konceptom korištenja prostora.

Dioklecijanova palača je živi muzej

Kad bismo povukli paralelu između muzeja u Splitu i Dioklecijanove palače – vidjeli bismo da je ona zapravo muzej u kojem se vrijeme nije zamrznulo. Ljudi koji su tu živjeli kroz stoljeća, pa i danas, ostavili su svoj trag – nadograđivanjem kuća, vrtova, terasa, vješanjem oprane odjeće I općenito prilagođavanjem prostora svojim potrebama. Palača je istovremeno njih oblikovala uvjetujući im djelovanje u prostoru koji se ponaša kao jedna velika kuća. U tome se ona razlikuje od drugih rimskih ruševina širom svijeta koje su neživi ostaci prošlih vremena – u njoj se život stoljećima kontinuirano odvija, okružen kamenim podsjetnicima na dugu povijest.

Muzeji bi mogli štošta naučiti od života u Palači. U konačnici, vjerujem da najveći razlog zbog kojeg toliki ljudi izlazi na Noć Muzeja nije da vide očuvane artefakte ili umjetnička djela, već da to urade s prijateljima, da budu dio tog velikog društvenog iskustva.


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.



Info zona Facebook