Manje jednaki studenti
Što kada student u invalidskim kolicima mora na predavanje doći preko stotine stepenica? Ili kada ne može u pauzi otići na WC jer mu nije prilagođen? Što kada slabovidni ili slijepi student želi završiti fakultet, a literatura ne postoji?
Gotovo da nema studenta koji se tijekom studija nije susreo s mnogim nepravilnostima i nelogičnostima obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Od vrha piramide do temelja, ili obrnuto, nerijetko se događa da se student osjeća zakinutim, uočava da je nešto u sustavu pogrešno, da postoji nejednakost šansi, kao i kriterija. Počevši od stručnosti profesora i njihovih manje ili više pedagoških pristupa, širine znanja koju fakultet daje te praktičnosti i primjenjivosti istog, nedostatka praktičnog rada, zahtjevne i često nerazumljive i neupotrebljive literature, dislociranosti nastave te generalno nepostojanja adekvatnih uvjeta za rad.
No što ako postojećom okviru dodamo da je student - osoba s invaliditetom? Nitko ne osporava apsolutno pravo da hrvatske fakultete upišu mladi s invaliditetom, kao ni privilegije koje pri upisu imaju. No kako to pravo realizirati? Što kada student u invalidskim kolicima mora na predavanje doći preko stotine stepenica? Ili kada ne može u pauzi otići na WC jer mu nije prilagođen? Što kada slabovidni ili slijepi student želi završiti fakultet, a literatura ne postoji? Što ako je student gluh ili nijem a sustav ne poznaje znakovni jezik. Koliko se o tome razgovara, kako se to rješava, tko je odlučujući faktor i kome se obratiti za ostvarivanje ovih prava?
Za iskustvo studiranja na splitskim fakultetima kada su u pitanju studenti s invaliditetom upitali smo Marka Klarića i Eldisa Mujarića, momke koji su savladali sve prepreke u svom institucionaliziranom obrazovnom procesu i koji su iz prve ruke najbolje mogli svjedočiti o iskustvu studiranja, dobroj volji pojedinaca, konkretnim rješenjima, kao i svim faktorima koji su potrebni kako bi olakšali studiranje mladima s invaliditetom.
Nepredvidive i svakodnevne barijere
Marko Klarić, odnedavno magistar teologije, ističe da su problemi slabovidnih osoba u svakodnevnom životu mnogobrojni i raznoliki od osobe do osobe te da ovise o raznim faktorima; ponajviše o količini ostatka vida, grafomotorici, orijentaciji u prostoru i individualnoj sposobnosti osobe. Ipak, zajednički nazivnik problema slabovidnih osoba jest u tome što naizgled normalno funkcioniraju ali im je potrebna posebna skrb, a barijere su nepredvidive i svakodnevne. U redovitom obliku obrazovanja trebaju određenu vrstu individualiziranog obrazovanja odnosno skrbi. To se ponajprije odnosi na prijelomnice života- upis u vrtić, školu ili fakultet. - Slabovidne osobe često nadilaze same sebe i demantiraju ponekad pesimistične i uskogrudne rezultate ili zapažanja vještačenja koja nerijetko predviđaju manji opseg mogućnosti, odnosno domete odgoja i obrazovanja. Tehnologizacija i digitalizacija umnogome pružaju bolje mogućnosti obrazovanja. Tako uređaji kao što su MagniLink s kamerom (za gledanje na ploču) te takozvane Pametne ploče značajno olakšavaju praćenje nastave i pohranjivanje na memorijsku karticu tj. USB, što bi smanjilo naprezanje i stres pri prepisivanju za slabovidnu sobu te znatno lakši oblik učenja. Ipak, ovakav oblik tehnologije poput pametnih ploča nedovoljno je zastupljen i prisutan kao dio opreme.
- Naravno, uz svu digitalnu opremu i prednosti potreban je uvećani tisak na klupi prije sata koji slijedi, prilagođen oblik ocjenjivanja koji je objektivan u odnosu na znanje, ali i objektivan u odnosu na limite (nemogućnosti potpunog) iskazivanja znanja zbog slabovidnosti. Isto tako nekad nije moguće da slabovidna osoba svlada sav opseg literature (posebno u visokom obrazovanju), stoga je važno stvoriti zasebne kriterije koje daju traženo znanje, a zahtijevaju prikladan opseg materijala koji se potražuje. Nadalje potreban je veći broj ispitnih termina (kolokviranja) i zaseban termin konzultacija za osobe s invaliditetom ukoliko je to potrebno. Važna je i povećana stručna pomoć i pratnja (psiholog, defektolog) zbog svladavanja barijera, ali i prevencije nasilja i stigmatizacije u dotičnom kolektivu. Neophodna je kontinuirana edukacija nastavnog osoblja, ali i zajednice u kojoj se osoba nalazi jer je vidna želja za pomoći, ali i često nedovoljno snalaženje dotičnih za kompleksan problem slabovidnosti. Ključan je odnos osoba s invaliditetom s nastavnim osobljem, točnije povjerenikom za osobe s invaliditetom za dotičnu obrazovnu instituciju – rekao je Marko.
Studenti s invaliditetom ne traže pomoć zbog osjećaja da im netko nešto poklanja
Povjerenik FESB-a za osobe s invaliditetom Eldis Mujarić, i sam bivši student na splitskom fakultetu, o svom iskustvu studiranja kaže sljedeće: - Davne 2003., kada sam upisao računarstvo na FESB-u, prvi dan faksa došla mi je ekipa s prilično ohrabrujućom rečenicom "Ne brini, sve ćemo riješiti". Mislili su na stepenice na ulazu. Nakon toga, u razgovoru s tadašnjom upravom FESB-a, uistinu je riješeno sve što se moglo; spomenute stepenice na ulazu, nekoliko stepenica unutar zgrade koje vode u garažu gdje je lift, proširen je jedan WC. Kada se počela graditi nova zgrada FESB-a, također su me pitali može li se nešto poboljšati i u suradnji FESB-a i izvođača radova neke su stvari ispravljene. Moje studentsko iskustvo je apsolutno pozitivno u svim aspektima. Nedavno se čak i nastavilo na poslijediplomskom i da - još je pozitivno. Ono što bi trebali uraditi studenti s invaliditetom jest da se bez straha mogu obratiti upravama fakulteta ako imaju neki problem, a fakulteti bi trebali pomoći studentima u svim tehničkim aspektima savladavanja nastave, npr. dulje vrijeme na ispitu, usmeni ispiti u slučaju da student ne može pisati, prilagođeni slideovi s predavanja i skripte, rješavanje arhitektonskih barijera koliko god je to moguće. Tu treba paziti i na bitne studentske prostore, tipa menza i kafić, jer znamo da se sve bitno u studentskom životu tu događa. Bitno je da se studentima jasno kaže da mogu tražiti pomoć tj. da im se ta pomoć ponudi s obzirom da je većina neće tražiti zbog osjećaja da im "netko nešto poklanja".
Pravo na obrazovanje ne smije ovisiti o dobroj volji pojedinaca
Unatoč pozitivnom iskustvu koje su ovi momci imali tijekom studiranja, srž problema ostaje netaknuta. Neupitna je dobra volja pojedinaca da se stvari promijene i riješe, da se pomogne. No, treba li nečije pravo na obrazovanje graditi na empatiji i simpatiji, na dobroj volji pojedinaca? Trebaju li studenti s invaliditetom doći i upitati za pomoć? Svodi li se kvaliteta studiranja na faktore sreće u smislu da naletiš na razumnu osobu koja ima ovlasti? Ovisi li nečija budućnost o tome koliko je netko susretljiv? Osjećaju li se studenti s invaliditetom, ako im se izađe u susret, da im je nešto poklonjeno?
Ljudski odnos, susretljivost, uz tehnologizaciju i opremljenost institucija te vrlina upornosti osobe s invaliditetom - dobitna je kombinacija - istaknuo je Marko i rezimirao rješenje koje je jednostavno i ostvarivo. I jasno samo onima koji su na vlastitoj koži osjetili klimavost sustava koji se zabrinjavajuće ljulja svuda, osim na vrhu na kojem su fotelje na čvrstim nogama.
Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.