Lutrija

Lutrija

- Stara, ti si obična beskorisna pijandura – vrijeđao te kad si ga molila da se smiri i nađe pošten posao. Dolazio je i odlazio bez najave i objašnjenja.

 Otkad si ustala, osjećaš kako ti raste pritisak u grudima. Počeo je u želucu i polako se penjao dok nije došao do grla. Guši te, oduzima dah pa gutaš kao riba na suhom. Nije to prvi put, samo danas je najgore. Bijes je odavno dio tebe. Još u djetinjstvu počeo se iskazivati kad ne bi dobila što želiš. S godinama je uzimao sve više maha. Mnogi su osjetili njegovu snagu. Kao kad si u osnovnoj umišljenoj šminkerici iščupala dobar busen kose, jer te nazvala muškaračom. Kako je samo zavijala. Da vas nisu rastavili, bilo bi tu još svašta. Izrasla si u visoku, krupnu, kratko ošišanu tinejdžericu. Nisi izlazila iz reba i šlampavih majica. Da nisi imala prsi broj pet, izgledala bi k'o muško.
- Karla ima pišu – narugao ti se u prvom srednje prištavi Igor.
- Da vidim imaš li ga ti? – brzinom munje zgrabila si ga snažno za međunožje.
Prestravljeno je vrisnuo. Nakon toga, postala si dio muške ekipe. Zajedno ste visjeli na zidiću, picavali, pušili prve cigarete, išli na Hajduka, maltretirali mlađe učenike, obili prvu trafiku. S osamnaest si upoznala onog debila od muža i zaljubila se. Jure je bio tvoj susjed. Jedne večeri kad si se oko ponoći vukla kući, javio ti se.
- Ej, Karla, di si? Malo te viđam po ulici.
- Pa neću visit s ovim kretenima. Imam ja svoje društvo.
- Eh, ja bi rado bio tvoje društvo. Da mi je samo uvuć se među te tvoje lubenice. Ne bi se nikad maka.
Gledala si ga i nisi vjerovala ušima. Jedva ti je do sisa. Mršav, doduše naoko žilav, rijetke tanke kose. Došlo ti je da zavariš na sav glas. Umjesto toga, zgrabila si ga i gurnula mu glavu među sise.
- Evo, frajeru, želja ti se ispunila – Jure te zagrlio oko pasa. Zalipija se za tebe i ne miče. Samo povremeno čuješ uzdahe zadovoljstva.
Na tvoje iznenađenje, i tebi je bilo ugodno. Toplina ti se širila tijelom. I mir. Sve je odjednom bilo na svom mjestu.
Bilo je to najbolje razdoblje i činilo se da je bijes nestao.
Jure prvih godina nije bio loš. Radio je na željeznici kao magaziner, a ti u samoposluzi kao prodavačica. Živjeli ste skromno kao većina, u stanu obiteljske kuće njegovih roditelja, na Kmanu. Jure bi se povremeno napio i spiskao plaću, ali ne prečesto.
Kad se rodio Srećko, Jure je došao u rodilište. U ruci je nosio buket karanfila umotan u bijeli zgužvani papir. Premještao se s noge na nogu. Zbunjeno je buljio u smotuljak na tvojim prsima.
- Ne mogu virovat da je iz ono malo punjete nastalo dite – čudio se.
Mali je otpočetka nastojao biti u centru pažnje. Brzo si shvatila da je od tebe naslijedio Bijes, a od oca žgoljavost. Kao i ti nekad, uspješno je sprovodio svoju volju. Obožavala si ga. U svemu mu udovoljavala. Kad je napunio sedam godina, već je bio faca u ulici. Iako najmanji, bio je najhrabriji. Spetljao se s lokalnim ološem i obavljao sitne posliće za njih.
- Ženo, neće dobro završiti. Puno se druži s propalicama, ne ide u školu. A rekli su mi i da kocka – govorio je Jure. Nisi ga slušala.
- Proć će ga kad bude malo stariji. Smirit će se – branila si Srećka. Jure se sve više družio s bocom.
Mobilizirali su ga. Iz rata se vratio još manji i mršaviji. Uglavnom je samo šutio i pio. Srećko je narastao koliko je mogao i gradio karijeru kriminalca. Ti si ostala bez posla. Živjeli ste od skromne Jurine mirovine. Počela si osjećati kako se stari bijes ponovno budi. Zar je tvoja srećka već izvučena? Je li to sve što ćeš imati od života? Počela si češće piti s Jurom, a kad je on iznenada umro, bez njega.
Srećko više nije bio tvoja sreća.
- Stara, ti si obična beskorisna pijandura – vrijeđao te kad si ga molila da se smiri i nađe pošten posao.
Dolazio je i odlazio bez najave i objašnjenja. Jedva da je s tobom govorio. Kad je prvi put završio u zatvoru, doznala si to od susjeda. Išla si ga posjetiti, ali te nije želio vidjeti. Tvoj Srećko kojeg si obožavala. Koji je bio mali i mršav na oca, a žestok i neustrašiv na tebe. Kad je izašao, nije odmah došao kući. Vukla si se po kući i čekala. Konačno ti se vratio. Bio je sjena onog tvog Srećka. Plakao ti je u naručju.
- Ništa ti ne brini, sve će biti dobro. Vidit ćeš. Sve će se riješiti – tješila si njega i sebe. Njegovi dojučerašnji pajdaši progonili su ga zbog kockarskih dugova. Ni u zatvoru mu nisu dali mira.

Sad skupa pijete i svađate se. Jednom kad te pokušao udariti, odalamila si ga tako da mu to više nije palo na pamet. Moraš nešto napraviti. Ne može se Srećko stalno skrivati. Vrijeme je prolazilo u izmaglici i mamurluku. Dok ti nije sinula ideja. Srećko nije znao za pištolj koji je Jure donio iz rata. Ti si ga odmah sakrila. Kao da si znala da će ti jednom zatrebati. Bio je još tu, iza odjeće u dnu ormara. Spremila si ga u džep jakne i uputila se u grad. Ne primjećuješ kapi kiše koje jačaju ni ljude oko sebe. Odjednom ti u oči upadne natpis Hrvatska lutrija. U ostakljenom izlogu vidiš krupnu sredovječnu ženu. Modra isprana majica viri ispod sive otrcane trenirke. Kratka neobojana kosa zalijepila se za glavu. Ruka u džepu nešto stišće. Otvaraš vrata i ulaziš. Tu je samo radnik za pultom. Podsjeća te na Juru. Mršav i suh, postariji. Jedan djelić sekunde poželiš ga izvući iza pulta i pritisnuti na prsi. Da vratiš vrijeme. Ali to je samo trenutak. Vadiš pištolj i kažeš:
- Ajmo, daj novac!
Zapanjeno te gleda preko naočala koje mu vise na vrhu nosa.
- Ne bleji u mene ako ne želiš da na tebi vježbam gađanje. Požuri – mahnula si pištoljem.
Nespretno petlja oko ladice.
- Stavi pare u tu kesu. Isprazni cili škafetin – naređuješ.
On mlitavo posluša. Sve je brzo gotovo.
- Sad lezi na pod i da se nisi maka dok ne odem – pada zadnje naređenje.
Izlaziš i brzo nestaješ u prvoj sporednoj ulici.

Info zona Facebook