Kutija

Kutija

Ima jedna čudna stvar s tin čovikon. Svaki dan nosa istu kutiju. Po cili dan. Vanka, unutra. Drži je ko da je u njoj nika važna stvar. Nikad nisan vidila da je nosi ispod ruke ili kako drukčije. Samo lipo, ravno, s obe ruke, isprid sebe.

Baba Mara lagano navuče zavjesu, zadrži je na jednom kraju otvorenim dlanom i ostane uz prozor. Eno ga, opet nosi istu kutiju! Ovo je treći put jutros.

- Baba, makni se s prozora! Ne moraš vidit baš svakoga ko prođe isprid zgrade.

- Makni se ti s tizi tvoji aparata... - odgovori baba i dalje gledajući na ulicu.

- Moji aparati znače da iđemo naprid.

Baba pažljivo pusti zavjesu i namjesti nabore kao da radi nešto od životne važnosti. Znala je ona, provjerila je, izvana se po micanju zavjese zna ima li netko iza.

- Je...iđe sve naprid, samo čovik nazad... - reče naslanjajući se dlanovima na stol pored unuka.

- Kako to može bit? Ajde ti meni to objasni!

- More! Evo, naprimer, jutros kad san išla na ribarnicu prolazin kraj jednoga kafića. Za stolon sidi troje mladi' ljudi. Skupa su, a nisu. Ni'ko s nikin ne govori. Svi badaju u svoj aparat. A vidi tebe! U ušima, u ruci, isprid tebe...Da vas je skinit s aparata, ne bi znali di ćete sa sebon. Piiiiip...Eto, to bi van bilo!

Unuk ustane, zagrli babu i nasmije se.

- A od koga si čula to piiiiip?

- Čula san na televiziji. Čujen ja još dobro...I vidin!

- To znan. A šta si vidila kroz prozor?

- Oćeš li da ti rečen?

Malo spusti glas i povjerljivo se približi unuku.

- Ima pet dana novi susid nosa istu kutiju... istu, istovitu...

- Neman sad vrimena, ispričat ćeš mi kad se vratim.

Znala je ona da on neće imat vrimena. Nikad ga nema. A nemaju mu ni mater ni ćaća. Svi samo trču. Di i za čin? Ne znaju ni oni. Sve šta radu, mogli bi i pomanje i polakše. Al' više ne znaju. Uvatili zalet pa sad aj!

Tako u svojim mislima ode baba Mara do prozora i kad vidi da je sve tiho i prazno, krene u kuhinju pripremati ručak. Radila je svakodnevne poslove, ali joj misli stalno letjele na onu kutiju i novog stanara.

Ne more se useljavat deset dana i nosat stvari u istoj kutiji. Tu nešto ne valja! Bit će je švercer... Ili drogeraš? Kriminalac je, kakav je da je! Bila je sve sigurnija u to. Ali kome reć? I šta? Da zove policiju? A šta njima reć?

Sjeti se prijateljice Ane i odluči u sekundi. Obriše ruke o pregaču, skine je i objesi na kukicu iznad radnog stola. Mora se odma' nešto poduzet, mislila je. Ako nagovori Anu da ode š njon na policiju, bit će sve lako.

Upadne kod prijateljice bez kucanja. Poviče iz dnevne sobe jer nije našla nikoga.

- Aneeee...di si?

- Evo me na balkonu, razgrćen robu! Di 'š ti u 'va doba?

- Ajde 'vamo, iman ti ništa reć!

Ana se pojavi na balkonskim vratima. Upravo se željela požaliti kako je bole leđa, ali odustane. Bio je prečudan Marin dolazak u ovo vrijeme. Znalo se da ona prije podne kuha i dočekuje. Djecu, unuke, a odnedavno i praunuka.

- Ajde, govori... - potakne je.

- Ne znan oklen ću krenit... Znaš da mene ne briga kud ko oda ni ko šta radi. Nego, prije dvi nedilje doša nan novi susid. Mlad čovik, samac. Izgleda pošten. Lipo se javi kad prođe.

- Pa šta unda ne valja? - priupita Ana.

- Slušaj!

Ana s dva pokreta kažiprsta napravi križ preko usta što je značilo da neće više ni pisnuti.

- Ima jedna čudna stvar s tin čovikon. Svaki dan nosa istu kutiju. Po cili dan. Vanka, unutra. Drži je ko da je u njoj nika važna stvar. Nikad nisan vidila da je nosi ispod ruke ili kako drukčije. Samo lipo, ravno, s obe ruke, isprid sebe.
Ana nakrivi glavu i pošalje joj upitni pogled kao "pa šta s tim“. Vidi Mara da je posjeta bila uzaludna pa pokuša ublažiti stvari.

- Dobro ti i kažeš...nek čovik 'oda...iđen ja kuvat ručak!
Ode bez pozdrava istom brzinom kojom je i došla.

- Mare moja, u se i u svoje kljuse - izgovori poluglasno penjući se stepenicama do stana.

- Dobar dan, susjeda! - začuje iza sebe muški glas.

Ustukne Mara ko nikad u životu. Ovo je Božji prst, pomisli.

- I tebi, sinko - odgovori, a u glavi joj se rodi zamisao - daj, pomoć ću ti ja nosit tu tvoju kutiju! Nosaš je jadan svaki dan gori, doli. Bit će ti je i dodijala...

Ispruži ruke prema kutiji.

- Ma, ne treba, nije teška.

- Ža mi te gledat kako se mučiš...daj!

Odluči! Sad ili nikad! Zgrabi kutiju, ali susjed je i dalje čvrsto držao.

- Pazite, opasno je!

Aha, tu smo, pomisli ona, i povuče još jače. Ona k sebi, on k sebi. Poklopac se nakrivi i padne na pod. Iz kutije babu Maru pogledaju dva sitna oka.

- Odstupi, đavle, od mene! Zmijurina?!

- Ovo je moj kućni ljubimac. Zove se Andro. Usamljen je kad mene nema pa ga nosim svuda sa sobom... Bako, jeste li dobro?

Mara se prekriži i bez riječi ode u stan. Uđe u kuhinju i stavi pregaču.

- Baba, šta si mi ono tila reć o novom susidu? - upita je unuk.

- Ništa...kasno ću ja više ikomu išta pomoć.



Niveska Juraga-Kovačev, rođena je 1963. u Grabu kod Sinja, živopisnom mjestašcu za koje kažu da tko se tu rodi, mora biti pjesnik. Samim dolaskom na svijet izazvala je zbrku. Žurilo joj se pa je majka krenula autobusom koji je prevozio radnike Dalmatinke. Nije bilo vremena za zaustavljanje pa su prošli pored tvornice jureći u rodilište. Taj dan svi su kasnili u prvu smjenu. I oko modernoga imena bilo je problema jer je svećenik postavio uvjet za krštenje - drugo ime, Marija. I bi tako! Voli učiti nove stvari pa se bavi svim i svačim. Ipak, od svih hobija pisanje je na prvome mjestu. Do sad je uglavnom pisala za djecu, ali u posljednje vrijeme odrasli je "posve inspiriraju" pa se bacila na kratke priče - humoreske. Voli nasmijavati druge, a nije joj mrsko i kad joj uzvrate istom mjerom.

Info zona Facebook