Kultni Matejuškin mul

Kultni Matejuškin mul

Matejuška je čak, za razliku od drugih kultnih mjesta, koja su često subverzivna, otvorena svima koji žele tu doći. Osim za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva kada je ona privremeno prestala biti javni prostor.

Sjedneš okrenut prema noćnom moru, otvoriš svoje piće i počneš pričati s osobom do sebe (prijateljem?) ili, ako si tu po danu, onda ćeš možda, kao Slavica, otvoriti svoju plavu Tupperwareovu čašicu i početi piti kavu. Ja sam bila u njenom društvu kad sam se prvi put našla na Matejuški - tek sam kasnije vidjela isti mul u noćnom izdanju. Ne znam sve razloge zbog kojih je taj mul postao kultno mjesto, ali ono što se meni sviđa o njemu jest što imaš dojam da si u gradu, a da si opet izvan njega - gledaš ga preko crnog blistavog mora kao s nekog otoka. Možeš biti u društvu, ali i sam s tim morem. A gužva, galama, kaos ukazuju da će se nešto večeras dogoditi – ili dobar razgovor, ili susret s nekim koga si se zaželio ili s nekim koga ćeš tek upoznati (ili pijanstvo).

Mul sam po sebi ima ribarske opreme i klupe za sjedenje te dobar položaj, ali ono od čega se on stvarno sastoji, po čemu je poseban, jesu ljudi koji su ga u doživljavaju kao svoj dnevni boravak na otvorenom. Ujutro se na njemu okupljaju ribari koji, kao i ekipa koja se skuplja navečer, znaju svaku njegovu stepenicu. Popodne se ljudi po njemu šetaju, a čak je lijep i kad je prazan - baš zato što je taj mir toliki kontrast prema njegovu noćnom životu.
Matejuška je primjer pravog javnog prostora jer svi ljudi u Splitu (i svi drugi izvan Splita) imaju pravo na njega te zato što im nitko ne određuje kako se smiju tu ponašati. Matejuška je čak, za razliku od drugih kultnih mjesta, koja su često subverzivna, otvorena svima koji žele tu doći.
Osim za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva kada je ona privremeno prestala biti javni prostor.

Tih par tjedana na Matejuški se moglo uživati gledajući nogomet, ali nije se smjelo unositi svoje piće nego kupovati piće od vlasnika koncesije. To se možda čini kao trivijalna stvar u cijelom tom događaju, ali tada se dogodilo, u malom mjerilu, šta se događa kada javni prostor više nije javni, nešto što se u široj slici grada događa i na mnogim drugim javnim površinama.

Ajmo prvo malo u New York. Prije tri godine u New Yorku te drugim gradovima u Americi i širom svijeta dogodio se niz mirnih prosvjeda koji su se suprotstavljali određenim štetnim politikama. Prosvjed u NY-u, pod imenom Occupy Wall Street, odvijao se na jednoj od mnogih površina (trgova, parkova, unutarnjih prostora) u gradu koje su bila u privatnom vlasništvu, ali za javno korištenje. Po zakonu, ovi prostori trebali su biti javno dostupni 24 sata na dan, ali je vlasnik prostora imao pravo zabraniti određene vrste aktivnosti na njima. Kao reakcija na prosvjede, vlasnici velikog broja ovih, paradoksalno, privatnih javnih prostora u kratkom su vremenu zakonski zabranili na njima djelatnosti kao spavanje, sjedenje na klupama na krivi način, čak i svu rekreaciju koja nije bila pasivna, te tako onemogućili prosvjede. Ali kakve veze, pitate se, ovo ima s Matejuškom?

Ima veze zato što prostor nije samo fizičko mjesto, nego je i niz mogućnosti koje se na tom mjestu mogu dogoditi. Kao što se dogodilo u NY-u, kada je prostor javan samo nominalno, a osoba koja njime upravlja određuje što se na njemu smije odvijati i kako se treba ponašati, tada on gubi ulogu koju bi javni prostor trebao imati u demokraciji. A to je da bude mjesto gdje se društvo susreće, sudara i pokušava razriješiti odrediti probleme, da bude faktor kohezije društva. Demokracija nije nužno mirno stanje, nego upravo na neki način stanje konflikta - proces rješavanja problema društva. Javni prostor fizički je prostor gdje se to događa u demokraciji. Zato mora pripadati svima zajedno i nikome pojedinačno. Problem je što ovakvi prostori sve više postaju ugrožena vrsta. U većini slučajeva netko pokuša na njima zaraditi dok su svi ostali najčešće na gubitku.

Međutim, naša priča o Matejuški ima iznenađujuće pozitivan završetak - ljudi su se skupili u dovoljnom broju i ušli na mul sa svojim pićima, ne obazirući se na novi kod koji se pokušao nametnuti. Koliko se god aktivnosti koje se odvijaju na Matejuški možda činile komične (kao ona noć kada je netko skupa s motorom uletio u more) ili društveno beznačajne, upravo to što su ljudi uspjeli spriječiti oduzimanje tog javnog prostora samo je po sebi društveno značajno djelo.

Dovoljnoj količini ljudi bilo je stalo da se izbore ne samo za jeftinije pive uz utakmicu kako će netko možda reći, nego za to da taj mul ostane zajednička vrijednost građana Splita. Možda ove njihove akcije mogu poslužiti kao primjer za rješavanje drugih sličnih situacija koje će se sigurno javljati u budućnosti.

Info zona Facebook