Kriza dvadesetih godina

Kriza dvadesetih godina

U današnjem svijetu je sve moguće – i to je upravo ono što izaziva krizu. Previše izbora gotovo uvijek dovodi do preplavljenosti – da bismo odabrali nešto, moramo usporediti sve izbore međusobno i procijeniti koliko je svaki od nas dobar za nas, što je i vremenski i psihički iscrpljujuće. Takva situacija dovodi do velikog osjećaja pritiska i zbunjenosti - piše Dubravka Pešorda, magistra psihologije, i donosi savjete kako prebroditi krizu koja pogađa veliki broj mladih!

U tinejdžerskim godinama, većina tema u razgovoru s prijateljima se svodila na izlaske, zabavu, koncerte, tko je komu poslao poruku, s kim više ne razgovaramo, za koga znamo da se dopisuje s dvije cure istovremeno i slično. Ulaskom u dvadesete, a osobito pri kraju studiranja, razgovori, a i naše razmišljanje, su otišli u neke puno dublje sfere.
Počela su se postavljati pitanja kao što su Što radim sa svojim životom? Čemu cijela ova muka oko studiranja? Što zapravo želim raditi? Hoću li uspjeti u tomu? Što ako ova struka zapravo nije za mene? Hoću li uspjeti zasnovati obitelj? Kad ću to sve stići? Je li ikako moguće živjeti od hobija koji me ispunjava ili ću morati pronaći "pravi" posao?

Ako se pronalaziš u ovim pitanjima, vjeruj da nisi sam/a. Prema istraživanju kojeg prenosi The Guardian, 86% generacije rođene devedesetih prolazi kroz period koji se naziva kriza dvadesetih godina ili kriza četvrtine života. Ukratko rečeno, kriza dvadesetih godina je period intenzivnog stresa i potrage za smislom koja se pojavi u srednjim dvadesetima i traje do ranih tridesetih godina. Popraćena je jakom anksioznosti, osjećajem neuspjeha, osjećajem da negdje kasnimo i da smo izgubljeni. Ova kriza najčešće pogađa mlade, obrazovane ljude koji su upravo stupili na tržište rada.

Što uzrokuje ovu krizu?
Najčešće spominjan uzrok ove krize je – smjena generacija. Generacija naših roditelja je uglavnom imala prilično jasan recept za uspjeh: trudi se u školi, upiši dobar studij, trudi se na studiju, završi ga, odmah nakon studija dobij dobar i siguran posao na kojem ćeš biti do kraja života, kupi stan ili kuću (na kredit koji ćeš moći otplaćivati jer imaš siguran posao), zasnuj obitelj i tako živi do kraja života.
Mogli su postići sve u svojim dvadesetima i ranim tridesetima. Budući da je njima taj recept palio, nije bilo nijednog razloga da ga ne prenesu na našu generaciju, kao uvjerenje o tome kako svijet funkcionira.
Ipak, neke stvari su se značajno promijenile od njihovog vremena. U današnjem svijetu imamo značajno više mogućnosti, značajno veći pristup različitim izvorima educiranja i načinima pronalaženja posla te smo značajno međusobno povezaniji. Pojavio se ogroman broj poslova za koje se do prije par godina nije ni znalo, niti postoji klasično školovanje za njih. Također, trenutni 20- i 30- godišnjaci su dosad najobrazovanija generacija u povijesti, što znači da su prepreke do određenih poslova skoro pa nepostojeće. U današnjem svijetu je sve moguće – i to je upravo ono što izaziva krizu. Previše izbora gotovo uvijek dovodi do preplavljenosti – da bismo odabrali nešto, moramo usporediti sve izbore međusobno i procijeniti koliko je svaki od nas dobar za nas, što je i vremenski i psihički iscrpljujuće. Takva situacija dovodi do velikog osjećaja pritiska i zbunjenosti. Također, kad se odlučimo za jednu stvar među gomilom drugih stvari, manja je vjerojatnost da ćemo zaista biti zadovoljni njom.

Kako izgleda ova kriza?
Jedna od glavnih karakteristika ove krize je pokušaj da budemo sve odjednom. Dvadesete su godine u kojima često imamo i konfliktne životne uloge – neki su zapeli na studiju, dok drugi osnivaju vlastite tvrtke. Neki zasnivaju vlastitu obitelj, dok su drugi godinama sami. Neki su već deset godina potpuno financijski neovisni, dok su drugi još uvijek pod roditeljskim krovom. I kad se uspoređujemo s drugima, osobito putem društvenih mreža, često nam se čini da smo baš mi ti koji zaostajemo u životnoj trci.
Ipak, svaka životna kriza je prilika za rast. Ukoliko uspješno razriješimo krizu dvadesetih godina, postajemo sigurniji u vlastiti identitet i svoje izbore, te smo sposobniji rješavati druge probleme i spremniji ulaziti u bliske odnose s drugim ljudima.
Dr. Oliver Robinson, autor knjige Odraslost u nastajanju i kriza četvrtine života navodi da se ovaj period života sastoji od pet faza:
Prva faza – osjećaj zarobljenosti svojim životnim izborima – zarobljenosti u vezi, zarobljenosti na poslu i slično. Ovu fazu karakterizira osjećaj da živite na autopilotu i da nemate stvarne kontrole nad svojim životom.
Druga faza – osjećaj da se pod svaku cijenu morate maknuti iz trenutne situacije. U ovoj fazi se također budi i osjećaj da se možete maknuti i da je promjena moguća, samo ako se na nju usudite
Treća faza – faza akcije. U ovoj fazi ljudi daju otkaz na poslu, prekidaju vezu ili bilo koju drugu obvezu za koju osjećaju da ih je zarobila. Nakon toga ulaze u time-out fazu, fazu mirovanja u kojoj pokušavaju ponovno otkriti tko su i tko zapravo žele biti.
Četvrta faza – početak ponovne izgradnje svog života. Nakon osvještavanja što zapravo želimo, do toga dolazimo polako, ali sigurno.
Peta faza – prihvaćamo i razvijamo nove obveze koje su u skladu s našim interesima i vrijednostima.

Kao što je vidljivo iz ovog prikaza, koliko god ti se vlastita kriza činila strašnom i teškom, ipak je, zbog svoje učestalosti, dobro opisana te je utvrđeno da ima određene, predvidljive faze. Kad znaš što ti se događa, lakše se možeš i nositi s tom krizom.

Što nam može pomoći u uspješnom razrješavanju krize?
Kako bismo uspješno razriješili ovu krizu i postali sigurnije i jače osobe, važno je tijekom nje imati na umu nekoliko stvari:
Razgovaraj s prijateljima. Kao što smo ranije spomenuli, 86% dvadesetogodišnjaka je proživjelo ovu krizu, što znači da slične osjećaje ima i većina tvojih prijatelja. Razmjenjujući iskustva i emocije s njima, možeš osjetiti da nisi sam/a i da je ono što proživljavaš potpuno normalno. Također, budući da velik dio ove krize čini i osjećaj da drugi ljudi imaju posložen život, često je utješno čuti da u stvarnosti to i nije stvarno tako.
Poradi na svojim emocijama. Životne krize često na površinu izvuku sve naše duboko potisnute emocije, s kojima se u ostatku života uglavnom ne želimo baviti. Poznavanje, svjesnost i regulacija vlastitih emocija su odličan zaštitni faktor u kriznim razdobljima te ih je važno razviti. Pokušaj pratiti svoje reakcije na određene situacije. Što se događa? Koju emociju to izaziva? Kako ti tijelo reagira? Ako ti je to teško u određenom trenutku, pokušaj voditi dnevnik – stavljanje misli i emocija na papir može ti pomoći da se nosiš s njima.
Popravi prije pucanja. Nije moguće izbjeći krizu; ipak, moguće je pokušati identificirati što ju točno uzrokuje i pokušati ublažiti uzrok. Ranije smo naveli da kriza počinje osjećajem zarobljenosti, a nastavlja se potrebom da pobjegnemo. Prije nego što nam situacija postane toliko loša da pobjegnemo, važno je da barem pokušamo identificirati što nam uzrokuje taj osjećaj. Ukoliko se osjećamo zarobljeno na poslu, možemo se zapitati uzrokuju li nam to radni zadaci, radno vrijeme, sama količina posla, radni kolege? Postoji li išta što po tom pitanju možemo napraviti?
Društvene mreže nisu stvarnost. Društvene mreže su isječak najboljih stvari iz tuđih života i lako je, kad na jednom mjestu vidimo velik broj diploma, zaruka, putovanja, novih stanova i drugih uspjeha pomisliti da smo mi jedini neuspješni i jedini kojima se ništa dobro ne događa.
Svatko ima svoj put, svoj životni ritam i nitko nije uspio u svemu odjednom. Nigdje ne kasniš. Upravo si tamo gdje trebaš biti.

Info zona Facebook