Križ i pršut na Matejušci
- Dobra večer, Srednja obalo; dobra večer, Splite u Europskoj uniji – tim su riječima na prepunoj Matejušci Lucić i Dežulović otvorili Melodije križa i pršuta. Ne samo da je kritika itekako živa, nego je ljudima itekako potrebna. Kao i smijeh.
Svakome tko razmišlja izvan zadanih političkih i/ili kulturnih okvira, često se može učiniti da pliva uzvodno i zbog toga nerijetko poželi odustati i prepustiti se struji, no onda se pojave Predrag Lucić i Boris Dežulović i hrabrom i oštrom satirom pokažu da kritika još nije umrla. Ponekad joj se možda podapinju noge i vežu ruke, no osjetila sluha i vida još su joj izoštrena a, kako se pokazalo 12. kolovoza na Matejušci, ni glas joj nije oslabio.
- Dobra večer, Srednja obalo; dobra večer, Splite u Europskoj uniji – tim su riječima na prepunoj Matejušci Predrag Lucić i Boris Dežulović otvorili Melodije križa i pršuta, izvedene u sklopu 59. Splitskog ljeta. Prvi nastup u Splitu otkad je Hrvatska u Europskoj uniji započeli su svečanim tonom, himnom Europi imena Euroslavijo. Matejuška se smijala već uz prve otpjevane stihove i smijeh zapravo nije prestao sve do kraja Melodija. Prvi je dio nastupa kritičko-satiričkog dvojca protekao u jednom sasvim drugačijem euro tonu, u kojem se na mnogim europskim jezicima opjevala briseljačka zemlja mila a straha od nerazumijevanja nije bilo jer, Lucićevim riječima, u EU-u sad ionako postoji brzi tečaj razumijevanja svega. Dobili su posjetitelji i povijesnu lekciju Bezgaća povijesne zbiljnosti, upućeni su u ciljeve velike akcije Srđ je nji’ov a slavlje zbog ulaska u Europsku uniju vrhunac je doživjelo izvedbom pučke opere Euro s onoga svijeta.
Na podlozi brojnih poznatih melodija Studio LuDež opjevao je, ne štedeći nikoga, čitav niz aktualnih tema i podsjetio je na neke prošle, ali čije se posljedice još osjećaju. U Remetinec kada pođem ja, prati me Bundes Polizei, prvi su stihovi Remetinec Bluesa o tužnoj sudbini bivšeg premijera a nije zaboravljeno ni tečno nepoznavanje engleskog Jadranke Kosor. Imajući na umu da su mnoge izjave premijera Milanovića bile nerazumljive, potrudili su se prepjevati ih na način da ih svi razumiju – ili bar da razumiju da su nerazumljive.
Ako je tko zaboravio na probleme s kojima se maturanti suočavaju na državnoj maturi, dvojac je bio tu da ih na to podsjeti Ribanjem i ribarskim pribrojavanjem; ako netko nije pročitao Povratak Filipa Latinovicza, sinoć je mogao čuti kratki sadržaj u stihu a pokušali su i Marulića približiti suvremenim svjetskim književnim tendencijama pa je tako dobio moderno ime - Maruki Marulami. Kurikulum Melodija nije stao na književnosti, već je dao i lekcije iz pravopisa, gramatike i zdravstvenog odgoja.
Ako je tko zaboravio snježni govor Nevenke Bečić, sinoć ga je na to podsjetila dirljiva pjesma Moja Nevenka koja bilježi pad saborske zastupnice na zagrebačkom snijegu. Ako je, nadalje, slučajno tko potisnuo traumu zbog slike Željka Keruma s pršutom na čelu, sinoć su mu se sigurno vratile uspomene na strašni prizor. Ako je tko mislio da se Thompsonovi i Cohenovi stihovi nikad ne bi mogli naći u istoj pjesmi, sinoć se uvjerio u suprotno. I ako je, napokon, tko mislio da će dvosatnu terapiju smijehom, zaokruženu himnom Hej, kreteni napustiti ozbiljan, gadno se prevario.
Vidjeti Dežulovića i Lucića kako, smješteni između Zapadne obale s jedne strane i kipa Franji Tuđmanu s druge strane, šamaraju grad gorkim humorom i oštrom satirom i kako stotine gledalaca unatoč dvosatnom nastupu dva puta traže da se duet vrati natrag na pozornicu značilo je vidjeti ne samo da je kritika itekako živa, nego i da je ljudima itekako potrebna. Kao i smijeh.