Klasicizam: novo lice glazbe

Klasicizam: novo lice glazbe

Kako povijest bilo koje umjetnosti prati društvenu povijest, razvojem klasicizma vidi se promjena statusa umjetnika i umjetnosti iz feudalnog u građansko društvo: glazbena se djelatnost osamostaljuje, a s njom i umjetnici.

Znate onaj osjećaj kada čujete neku klasičnu skladbu koju ste čuli mnogo puta, ali ne znate kako se zove ni tko ju je skladao? Reklame, razne emisije o kulturi ili bečki novogodišnji koncert uvijek vam u uho donesu svjetski poznato glazbeno djelo i zaraze vas svojom melodijom. Je li to wunderkind Mozart, Beethoven koji je djelovao unutar dva glazbena stila ili pak Haydn, manje poznat, ali jednako velik kao prva dvojica? U nastavku ovog članka odgovorit ću vam na ta pitanja, ali i otkriti druge zanimljivosti o glazbi u doba klasicizma.

U klasicizmu se glazba osamostaljuje

Opće umjetničko zanimanje za klasiku započelo je otkrićem Pompeja 1748. godine, što je potaknulo pisce, slikare i kipare da pokušaju oponašati grčke i rimske uzore. Budući da nitko ne zna kako je doista zvučala grčka i rimska glazba, skladatelji su klasiku oponašali strogom formalnošću, jasnoćom i elegancijom. Cilj ovog stila bio je glazbu učiniti izražajnijom i publici prihvatljivijom: imala je svrhu zadovoljiti osjetilo sluha, a ne biti sredstvo skladatelju da se iskazuje.

Kako povijest bilo koje umjetnosti prati društvenu povijest, razvojem klasicizma vidi se promjena statusa umjetnika i umjetnosti iz feudalnog u građansko društvo: glazbena se djelatnost osamostaljuje, što je za posljedicu imalo osamostaljivanje umjetnika.

Klasicizam je prvo razdoblje europske glazbeno-umjetničke povijesti u kojem instrumentalna glazba prevladava nad vokalnom. Nova je takva vrsta simfonija, opsežna četverostavačna skladba za orkestar. Klasika nam donosi i komornu glazbu, pisanu za sastav solista, čije ime označava skladbe prikladne za izvedbu u sobi, tj. komori, iako su i prije postojala djela za manje sastave. Tada se izvodila na dvorovima velikaša, a danas u koncertnim dvoranama.

Tri velikana: Haydn, Mozart i Beethoven

Austrijski Beč bio je najveće kulturno središte tadašnje Europe. U njemu su djelovali trojica skladatelja, okosnice cjelokupne glazbe Zapada, Franz Joseph Haydn (1732.-1809.), Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) i Ludwig van Beethoven (1770.-1827.).

Haydna, koji je veći dio svoga života proveo poput iznajmljenog sluge na imanju svog feudalnog mecene, stručnjaci smatraju zaslužnim za nastanak klasične simfonije (skladao ih je više od sto) i klasičnoga gudačkog kvarteta. Ovom skladatelju dugujemo i opere, crkvenu glazbu i oratorije (Sedam posljednjih Kristovih riječi; Stvaranje).

Mozarta se smatra čudom od djeteta, tj. wunderkindom: svoj prvi menuet napisao je u dobi od 6 godina. Putovao je sa svojom sestrom po cijeloj Europi i ta putovanja koristio kako bi stekao znanja o glazbi zemlje u kojoj prebiva. Dotaknuo je sve glazbene oblike i doveo ih do savršenstva pritom računajući i na tehničke mogućnosti instrumenata i njihove granice. Usprkos tome, često je nailazio na nerazumijevanje svojih suvremenika. Navodno mu je austrijski car Josip II., i sam glazbenik, čuvši njegovu operu Otmica iz Saraja, rekao: „Previše nota, dragi Mozarte!“

Ovaj salzburški skladatelj bio je prvi glazbenik koji je odbio živjeti u službi gospodara. Odlučio je živjeti kao slobodan umjetnik, što je bio revolucionaran izbor za to doba. To ga je prisililo da sklada bez predaha i organizira koncertne turneje kako bi prehranio obitelj. Morao se boriti i protiv ravnodušnosti Bečana, a upravo u tom teškom razdoblju nastaju remek-djela opere Figarov pir, Don Giovanni, Čarobna frula. Ostavio nam je i simfonije, mise, sonate, kvartete, serenade (Mala noćna muzika). Umro je pišući svoj veličanstveni, ali nedovršeni Requiem.

Beethoven je posljednji bečki klasičar i prvi romantičar. Njegove sonate, simfonije, koncerti i komorne skladbe predstavljaju vrhunac bečke klasike. U djelima ranog razdoblja osjeća se utjecaj Haydna i Mozarta: prva i druga simfonija, šest gudačkih kvarteta, dva koncerta za glasovir i petnaestak sonata za klavir, uključujući Patetičnu.

Rani romantizam isprepleće se s klasicizmom barem u prva 2-3 desetljeća 19. stoljeća tako da se kraj klasike može naznačiti oko 1820. godine. Upravo je Beethovenu uspjelo održati se i uz znatne napore postići status uvažene i s oprezom prihvaćene umjetničke individue. Zbog toga romantizam počinje s jednim od najvećih glazbenih genija.

Dobri tata Haydn

„Dobri tata Haydn“, čuvar klasične tradicije i učitelj mnogim glazbenicima svoga doba uključujući i Beethovena, u svoja djela je ugradio brojne hrvatske narodne napjeve. Prvi je to uočio Franjo Kuhač, hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe, koji je sakupio i objavio primjere. Tema finala Haydnove 104. simfonije (Londonske) navodno je skladana na temelju hrvatske narodne pjesme Oj, Jelena, Jelena, jabuka zelena.

Finale 103. simfonije počinje temom za koju se tvrdi da se temelji na hrvatskoj narodnoj pjesmi Divojčica potok gazi. Melodiju današnje njemačke nacionalne himne napisao je upravo Haydn, a Kuhač je tu melodiju zapisao kao vrlo stari napjev Stal se jesem rano jutro malo pred zoru. Pjesma Nikaj na svetu lepšega ni, nego gorica kad nam rodi krije se u ranom Haydnovom djelu Cassation u G-duru.

Kuhač je išao još i dalje te tvrdio kako je Haydn podrijetlom Hrvat tj. dio hrvatske dijaspore, no ta pretpostavka danas je odbačena.

Info zona Facebook