O afganistanskom socrealizmu

O afganistanskom socrealizmu

Nažalost, siromašnije zemlje poput Afganistana na svjetsku kulturnu scenu stižu onda kad to moćnicima odgovara, a uzima se samo ono što se uklapa u službeno ovjerenu političku vizuru te služi promicanju ideoloških ciljeva.

Ideja da napišem nešto o Afganistanu pala mi je na pamet nakon razgovora s rođakom koji je tamo odradio skoro deset godina po vojnim bazama. Ispričao mi je preko Skypea o čovjeku koji mu je donio nekakve darove samo zato što mu je pružio službeni telefon da nazove bolnicu i raspita se u kakvom mu je stanju bolesna supruga. Telefon koji mi uzimamo zdravo za gotovo u nekim krajevima još uvijek predstavlja luksuz i robu koju ne može svatko posjedovati. Poslije sam počeo kopkati i čeprkati pa sam došao do imena Khaleda Hosseinija i njegova bestselera Gonič zmajeva. Osim priče o gadnom odrastanju i sazrijevanju ovaj roman u sebi nosi i izražene ideološke klice u karikiranom opisu par talibanskih likova, što je savršeno išlo uz dlaku američkoj politici. Dovoljno je reći da je Laura Bush javno iskazivala svoje oduševljenje. Tad sam postavio pitanje, pošto sam saznao ime suvremenog američkog favorita, tko su bili sovjetski književni miljenici u doba dok su oni vedrili i oblačili Afganistanom, prvo na političkom, a poslije i na vojnom planu.

Prvi je Nur Muhammed Taraki. Rođen je 1917. godine, a prije početka političke karijere osnovao je telegrafsku agenciju Bahtar te poslije radio kao kulturni ataše pri afganistanskom veleposlanstvu u Washingtonu. Pisao je na jeziku pašto, a i prevodio je s ruskog. Blizak je marksističkoj političkoj misli i svoj zvjezdani trenutak doživljava 1978. kad postaje predsjednik i premijer države. Nije dugo uživao u vlasti jer je ubijen već sljedeće godine u državnom udaru koji je predvodio Hafizullah Amin koji je isto tako likvidiran nakon samo tri mjeseca vladavine. Taraki je u pripovijetkama dosljedno provodio načela socrealizma, a najviše ga zanimaju teškoće života na selu te muke gradskog proletarijata. Najpoznatije Tarakijevo djelo je Bangovo putovanje, pripovijetka o društvenim razlikama između afganistanskog sela i grada. Nepismeni seoski mladić Bang putuje do grada u potrazi za poslom, a duž kandaharske ceste promatra bijedan život svojih sunarodnjaka. Nalazi posao u tvornici, a pod utjecajem jednog mehaničara učlanjuje se u sindikat i sudjeluje u štrajku. Počinje ga nakon nekog vremena mučiti nostalgija za selom, pa se nakon isplate vraća. Na kraju pripovijetke opisuje se žetva, težak danak koji zemljoradnici moraju dati socijalno nadređenima te njihov odnos s mjesnim mulom, seoskim glavarom i bogatim seljakom. Od ostalih Tarakijevih djela možemo izdvojiti pripovijetku Grbača u kojoj opisuje diobu imovine u obitelji pokojnog bogataša, intrige kana i ulogu mula u čitavom nečasnom procesu.

Našeg drugog klasika podjednako je zanimala seoska zaostalost i poguban utjecaj kvarnih društvenih odnosa. Riječ je o pripovjedaču i pjesniku Asadullahu Habibu (rođ. 1941.) koji u noveli Ljepotica na jeziku dari ostvaruje značajno djelo tadašnje afganistanske realističke proze. Bogati zemljoposjednik Naim želi uzeti za drugu ženu Ajdin, kćerku siromašnog proricatelja sudbine. Otac prvo obeća da će mu je predati, a potom se predomisli i ne prekine njene zaruke sa sirotanom Sulejmanom kojeg je sam odgojio i podigao na noge. Naim nakon smrti Ajdininog oca traži da mu obitelj nadoknadi štetu i isplati dug, majka i kćer to odbijaju, pa on iz osvete siluje Ajdin i poslije je oženi. Ona ostane trudna, a Naim je nakon toga odbaci. Sulejman se vraća sa služenja vojnog roka, podivlja kad sazna što se dogodilo i ode se osvetiti Naimu. U završnoj, bespoštednoj borbi ginu Naim, majka i Ajdin, a Sulejman se s prijateljima odmeće u planine kao pravi hajduk. Habibovo stvaralaštvo zanimljivo je predstavio Faridullah Bezhan u časopisu Transcultural studies, a u svojem radu primarno se oslanjao na opis ideoloških sastavnica piščevih pripovijedaka. Iste te sastavnice možemo tražiti i naći kod Hosseinija, razlika je samo u ideološkom predznaku.

Nažalost, siromašnije zemlje poput Afganistana na svjetsku kulturnu scenu stižu onda kad to moćnicima odgovara, a uzima se samo ono što se uklapa u službeno ovjerenu političku vizuru te služi promicanju ideoloških ciljeva. Komunističkom bloku odgovarali su Taraki i Habib (podatke o njima pronašao sam u čehoslovačkom leksikonu književnih djela tiskanom kasnih 80-ih u Bratislavi) zbog širenja polja borbe kao što Hosseinijeva karikirana demonizacija talibana danas paše američkim ideološkim maglama. Ostaje činjenica da pisci koji se posluže povoljnim političkim vjetrom u leđa traju samo dok pirka, a imena im poslije čuvaju uglavnom prašnjave sovjetske enciklopedije ili zaboravljeni čehoslovački leksikoni.

Info zona Facebook