Jinx i Splićani sanjali na nogama
Nakon dva bisa Jinxi su se od Splićana oprostili pjesmom Sve se jednom mora vratiti, ne obećavajući ništa više od onog što su im naumili dati i onog što su im, naposljetku, i dali: dva sata čistog glazbenog užitka.
Druga večer ovogodišnjeg izdanja manifestacije San sustipanske noći omogućila je Splićanima da sanjaju na nogama, uz ritmove poznatih melodija grupe Jinx. Sa zakašnjenjem od svega petnaestak minuta, Jadranka Ivaniš Yaya i glazbena družina pozdravili su okupljeno mnoštvo hitom Da smo se voljeli manje. Uslijedili su Pored mene i energični Smijem se, a tek su se najhrabriji odvažili ustati i zaplesati. Splićanima se očito svidio koncept izležavanja na travi i upijanja dobrih melodija i tekstova, pa su oni najentuzijastičniji stršali poput sustipanskih šarenih stabala među opuštenom gomilom.
Splite, super su vam dekice, al' to ne bu išlo, morat ćete plesat'! – naredila je Yaya, a Split ju je svakom novom pjesmom sve više slušao. Publika je shvatila da bi bilo šteta sjediti dok traje ovakav koncert, a i negdje iz gužve načula se rođendanska čestitka upućena pjevačici, a slavljenicima se želje ipak trebaju ispunjavati! Krenem li nabrajati izvedene hitove, mogla bih jednostavno zapisati cijelu set listu – Jinx je zasigurno jedan od onih bendova koji niže hit za hitom, pa čak i one pjesme koje su nam na prvu ruku nepoznate jednako lagano zapjevamo već nakon par taktova.
Yaya je glazba, ovaj bend je glazba, vrtjelo mi se kroz glavu dok sam promatrala čitav arsenal meni nepoznatih instrumenata kojima stvaraju punoću zvuka koji prati svaku izvedbu. Zaista, čini se da čovjek i ne može biti svjestan koliko instrumenata stvara tu harmoniju sve dok mu se ovako ne nacrtaju pred očima. U manevriranju zvučnim efektima svakako je dominirao Igor Pavlica na trubi, koji se, osim instrumentima, vješto služio i vlastitim glasom pri izvedbi zvučnih efekata. Paleta zvukova koje ovaj glazbenik proizvodi u kombinaciji s izrazom lica i pokretima tijela zasigurno je personifikacija glazbe i uživanja u istoj. Goran Muratović, poznatiji kao Coco Mosquito, bio je glavna veza između publike i benda u trenucima kada bi pokušao uspostaviti komunikaciju s okupljenima. Nećemo se zavaravati, postoje izvođači čiji su koncerti spoj glazbenog i onog polu-dramskog dijela gdje se izrađaju dosjetke, komentari i dijalog između publike ispred i one na pozornici. U takvim se trenucima oni zrcale jedno u drugima i obje su strane jednako važna komponenta koliko će uspješni biti ti intervali između pjesama; hoće li od koncerta napraviti događaj za prepričavanje ili će razvodniti stvar i natjerati ljude da požale potrošene novce. Grupa Jinx spada u onu drugu sortu izvođača, usudila bih se reći: tu nema pretjeranog oslanjanja na dijalog s publikom, nema prevelikih srcedrapajućih izraza o najboljoj publici i provodu. Postoji trenutak, instrumenti, tijelo i šansa da se svjedoči stvaranju glazbe tu, ispod svjetla reflektora, na pozornici zaogrnutoj dimnom zavjesom. A kao da postoji i prešutni dogovor – znamo da ste tu zbog naše glazbe, i dobit ćete najbolju verziju iste!
Jinxi su toliko uštimano prelazili iz hita u hit da su dva sata proletjela u trenu. Publika ni u jednom trenutku nije ostala zatečena nepoznatom pjesmom, ni u jednom trenu nije postalo monotono ili dosadno, a kada se na pozornicu popeo Gordan Tudor na bariton saksofonu da im se pridruži u izvedbi Vikendboja, publika je dobila razlog da popuni i posljednji prazni kvadrat ispred pozornice. Zaista, Tudor, Pavlica i Ivan Kovačić (saksofon) svojom su izvedbom skladbi Tako tako i Sve do kraja vremena podigli i najuspavanije na noge, a koncert je nakon toga nastavio u stilu plesnjaka ispod otvorenog neba.
Nakon dva bisa Jinxi su se od Splićana oprostili pjesmom Sve se jednom mora vratiti, ne obećavajući ništa više od onog što su im naumili dati i onog što su im, naposljetku, i dali: dva sata čistog glazbenog užitka, onakvog koji te u potpunosti obuzme pa zaboraviš i na vrućinu, i na dosadne teme, probleme i sve što te možda mučilo prije dolaska na Sustipan.