Jezikom tijela o problemima mladih
Čini se da je za uspjeh predstave ponajviše zaslužan scenski pokret, pogotovo sekvence koje bi predstavu prekinule i tako dale publici koji trenutak da razmisle o pogledanom.
U splitskom Gradskom kazalištu mladih, u subotu 28. veljače, održana je premijera predstave 5 minuta ispred tebe, autorskog projekta Ksenije Zec i Saše Božića, koji su splitskoj publici poznati po suradnji na predstavi Gradskog kazališta lutaka Glazbatorij i predstavi Rebro, nastaloj u suradnji s kazalištem Playdrama.
Na jednostavnoj sceni (Zdravka Ivandija), u blagovaonici obiteljske kuće, izmjenjuju se događaji u jednom danu prosječne splitske obitelji, čije su članove utjelovili Marko Petrić, Nikša Arčanin, Ana Gruica, Slavko Sobin, Lidija Florijan, Nada Kovačević, Ivo Perkušić i Mia Vladović. Riječ je o jednoj tipično-netipičnoj obitelji, u kojoj samohrana majka (Kovačević) brine o dvoje adolescenata (Petrić i Vladović), dok kroz stan svakodnevno prolazi sinov prijatelj (Arčanin), majčin brat (Sobin), očeva sestra i njena kćer s dečkom (Florijan, Gruica, Perkušić). Konflikti i problemi koji su se zaredali u šezdesetak minuta predstave adresirali su brojne probleme kroz koje adolescenti i roditelji prolaze iz dana u dan, ali i dokazali da je istinita ona slavna Tolstojeva da su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. Iako samohrana majka uporno tvrdi da su oni jedna sretna obitelj koja će sve probleme riješiti mirnim razgovorom za stolom, postaje nam jasno da to baš i nije tako jednostavno.
Čini se da je za uspjeh predstave ponajviše zaslužan scenski pokret, pogotovo sekvence koje bi predstavu prekinule i tako dale publici koji trenutak da razmisle o pogledanom. Iz dijaloga i monologa fluidno se prelazi u scene u kojima tijelo ima glavnu ulogu. Ideja da se progovori o problemima s kojima se svakoga dana suočavaju mladi zaživjela je kroz pokrete koji koketiraju s plesom (za glazbu je zaslužan Damir Šimunović) i koji su dokazali da nije potrebno, a nekad ni moguće, sve iskazati verbalno, već da je jednako važno i ono što izgovorimo jezikom tijela.
Svaki od likova susreće se sa specifičnim problemom zbog kojeg upada u konflikt s nekim od ostalih likova; unatoč interakciji i promatranju ostatka družine, izgleda da pojedinac uvijek ostaje zatvoren u dramatiziranju i izdizanju svog problema iznad tuđih. Unatoč pokušajima razgovora, prava barijera između pojedinaca nikako da se preskoči i da se ostvari prava komunikacija. Ponavljanjem scena svakodnevice predstava dolazi svom kraju, likovi uporno izvode iste radnje i pokrete, a nelagoda koju to može izazvati kod gledatelja vrlo brzo pretvori se u prizor koji hipnotizira, dok svakodnevicu s ljudima koji su nam bliski uspijeva prikazati kao ono što čini život.