Izgubljena generacija

Izgubljena generacija

Sad je već očito da sam pripadnik izgubljene generacije. Jesmo li mi uspješno kondicionirani i lobotomizirani kad ne dajemo nikakav otpor ili je ipak normalno da se čovjek zbunjeno ponaša u ovako šizofrenom okruženju?

Sad je već očito da sam pripadnik izgubljene generacije. Preciznije bi bilo reći da u Hrvatskoj postoji mnogo izgubljenih generacija, ali ja volim tako tepati ljudima rođenim 80-ih godina 20. stoljeća. Mlađim generacijama možda bude još gore, starije su svašta proživjele, ali sretnici iz 80-ih već znaju što (ne) očekivati.

Stvarno živimo punim plućima: odrastali smo u zenitu tranzicije, deformirali životne vrijednosti po uzoru na novonastale tekovine nametnute od grešaka u sistemu, a sad ubiremo plodove posttranzicijske gangrene koja ni po čemu nije naša krivica. I situacija neće biti nimalo bolja.

Kao ni u čemu unutar našeg praktičnog postojanja, tako ni u ovoj situaciju nismo svi isti; neki su se bolje snašli, neki gore, neki su se izgubili, neki uhljebili, al' jedna nam je stvar većini zajednička – nemamo sigurne budućnosti. Toga smo svjesni i to je situacija koja mora ostaviti traga na nama, na svjesnoj ili podsvjesnoj razini. Velika je stvar samosvjesno isključivati najkorisniji proizvod naše neurološke evolucije, prefrontalni korteks, jer nas mogućnost planiranja zapravo plaši. Mislim da se stvara teren za veliki psihološki fenomen zbog činjenice da postoji velika masa ljudi koja provodi vrijeme koje bi trebalo biti put ka samostvarenju u potpunoj apatiji i beznađu.

Jasno mi je kako smo ka generacija došli do magareće klupe, ali mi ipak nije jasno zašto se tamo toliko zadržavamo. I mi i sve ostale generacije na klupama do. Protivno svim načelima evolucije, na rukovodeće pozicije na svim razinama, kroz razne generacije, opetovano dolaze u najmanju ruku mediokriteti. Od svih ljudi koje znam, da se istinski trudim, ne znam bi li uspio složiti toliko slojeva nesposobnosti kao što se može naći u jednoj prosječnoj gradskoj upravi. Isto tako, da se sjetim svih čudnih likova iz mog života, bez obzira na njihove eventualne dijagnoze i(li) korištenje opojnih sredstava, ne znam bi li našao nekog ko je bio u stanju izjavljivati čudnije i nebuloznije stvari od našeg premijera. Kleptomana baš i ne znam, al mislim da kojeg i poznajem, taj ne bi bio ni do koljena prošloj vladi.

Valjda smo se zbog mehanizma mentalne samoobrane naučili percipirati likove i igrokaze iz hrvatske politike kao cirkus, nekakvu bizarnu zabavu, al nažalost sve to ima presudan utjecaj na naše živote. Upravo mi zbog toga skori lokalni izbori stvaraju pomalo bipolarne osjećaje; u jednu ruku bi razdragano pljeskao tom simpatičnom igrokazu punom predvidljivih budalaština, al u drugu ruku proživljavan iskonski nemir zbog svjesnosti o tome tko bi mi mogao krojiti budućnost rodnog grada. Još jedan stagnirajući mandat (ili kontraproduktivni kao Kerumov) će zabetonirati višegodišnju budućnost Splita na dnu socijalne i gospodarske bare. Veliki je uspjeh uništiti duh i materiju najvećeg grada na jugu Hrvatske, ali se ipak na tome radi više od 20 godina.

Jesmo li mi uspješno kondicionirani i lobotomizirani kad ne dajemo nikakav otpor ili je ipak normalno da se čovjek zbunjeno ponaša u ovako šizofrenom okruženju? Je li normalno da osobe koje zapravo plaćamo govore i rade totalne idiotarije, bez ikakvih posljedica? Moramo li na raznim izborima doživljavati uvijek iste populističke gluposti, od istog profila dokazano šupljih karaktera ili njihovih mlađih varijacija? Možda nas još više treba plašiti što su zreliji akteri deformiranog sistema vrijednosti (ili njegovi začetnici) isproducirali još gore, novije verzije sebe koje zapravo nemaju nikakvog kontakta sa sistemom drugačijim od ovog defektnog, a ambicija im je obrnuto proporcionalna sposobnosti – a upravo je taj soj na putu da naslijedi „tron“, odgojen u inkubatorima raznih stranaka i njihovih mladeži.

Možda je razlog naše zbunjenosti što stalno doživljavamo sistemske greške na način da smo jednim vrijednostima naučeni, a druge se provode u našoj posrednoj i neposrednoj okolini. To se događa već dovoljno vremena da smo potpuno otupjeli na elementarnu nepravdu i nepoštenje koje se odigrava oko nas na dnevnoj bazi. Jako teško se pokrenuti iz ovako sistematski zagađenog okruženja, ali ako ne krenemo, vrlo brzo ćemo postati akteri opće generacijske neostvarenosti.

Možda nam je jedina prava nada to što sve puca po šavovima, a nekompetencija, nepotizam i korupcija se vraćaju kao bumerang svima – i onima koji su je hranili i onima koji su je trpili. Ti lanci u kojima je desetljećima vezana cijela država napokon su vidljivi u punom svjetlu, kroz lucidnu nemoć i praktičnu bespomoćnosti upravljačkih struktura.

To me ponovno vraća na pitanje kako su ti likovi na vodeći pozicijama uopće tu stigli, pa ne može moralna fleksibilnost imati toliku prednost nad inteligencijom? Hm, kad malo bolje promislim empirija mi uporno dokazuje drugačije.

Optimizam je jako teško naći jer je završio na istom mjestu gdje je već odavno i naša budućnost - ispod velike granitne kocke.

Info zona Facebook