Imotska ekološka bomba

Imotska ekološka bomba

Prije 40-ak godina suho jezero Kozjačić počelo se koristiti kao odlagalište otpada. Da bi stvari bile gore, umjesto da se razgovara o zatvaranju smetlišta i otvaranju novog, proces zagađivanja intenzivira se donošenjem dodatnog smeća iz drugog grada.

Htjela sam prošli tjedan otići do Imotskog da vidim što se događa s njihovim odlagalištem otpada – temi koja se već dugo vrti po medijima. Na kraju se momak iz lokalne aktivističke udruge i ja nismo uspjeli dogovoriti oko dana kada bih mogla doći, pa sam istraživala tu temu samostalno. Činjenice koje sam saznala su me razljutile, a šira tema o problemu otpada na cijelom svijetu je fascinantna.

Jezero Kozjačić: ekološka bomba

Priča o Imotskom u ovom kontekstu počela je prije 40-ak godina kada se jedno suho jezero, Kozjačić, počelo koristiti kao odlagalište otpada. Tu već jako dugo Imoćani i sve lokalne općine bacaju svoj otpad, a u zadnjih se par godina i smeće iz Makarske, uglavnom tajno, prenosi na ovu lokaciju. Čitajući o suvremenim odlagalištima smeća, saznala sam da je mjesto nekadašnjeg jezera, koje se puni i prazni podizanjem nivoa podzemnih voda, vjerojatno jedno od najgorih izbora za lokaciju smetlišta. Razlog je očit – kiša koja padne na smetlište kupi sa sobom bakterije i toksine dok prodire kroz smeće. Na dnu smetlišta, gdje bi trebale biti nepropusne folije, u Kozjačiću postoji samo malo pijeska. Otamo zagađena kišnica vjerojatno lako prolazi kroz kraški teren, koji nema moć filtracije, i ulazi u podzemne vode – iste vode kojima se pune sva obližnja jezera i bunari. Nivo bakterija i toksina u ovim okolnim jezerima i bunarima nikada nije istražen i izmjeren, iako su prošle godine na kupalištu u plavom jezeru pronađene fekalne bakterije. Na to pitanje lokalne i šire vlasti zatvaraju oči.

Pogledajmo kako uopće funkcionira moderno smetlište. Smetlište je koncipirano kao velika kada u zemlji iz koje se smeće ne smije izliti. Da bi se ovo postiglo, za početak se bira lokacija koja je u depresiji, gdje tlo nije odmah u kontaktu s podzemnim vodama, gdje nema opasnosti od urušavanja te koja zadovoljava razne druge uvjete. Na dnu budućeg smetlišta postavlja se nepropusna folija, glina ili kombinacija oba sloja. Na to dolazi smeće, koje se svaki dan nanosi u tankim slojevima te se isti dan zatrpava zemljom kako bi se maksimalno istjerao zrak koji zauzima prostor. Vrlo zagađena voda, koja se skupi na dnu smetlišta kada padne kiša, skuplja se posebnim sustavom cijevi te kasnije pročišćava izvan samog brda smeća. Kada se smetlište napuni, kada istekne njegov životni vijek, cijela stvar prekrije se još jednom nepropusnom folijom koja ga zatvori. Na nju se može nanijeti zemlja na kojoj s vremenom može narasti nova vegetacija. Ovaj sustav nije savršen i u nekim je slučajevima vrsta tempirane bombe. Prvo, toksične tvari s vremenom počnu oštećivati foliju na dnu smetlišta i ulaziti u tlo i podzemne vode. Sustavi cijevi koje skupljaju zagađenu kišnicu s dna smetlišta mogu se začepiti u manje od jednog desetljeća. Također, zbog nedostatka zraka u toj velikoj masi smeća, ne mogu se dogoditi aerobni procesi raspadanja, te se oslobađa kombinacija toksičnih plinova uključujući metan, plin koji je za atmosferu zemlje 20 puta štetniji od CO2. Suvremena smetlišta imaju cjevovode koji skupljaju plinove te ih sagorijevaju. Kada se ovo ne radi, smetlišta se mogu zapaliti i širiti toksične plinove u svoj okoliš – upravo ono što se već par puta u zadnjih 5 godina dogodilo na smetlištu u Imotskom. Vidimo da, unatoč suvremenim tehnologijama, čak i ona smetlišta koja su propisno napravljena i dalje zagađuju naš okoliš. Nepostojanje zaštitnih folija, sustava sakupljanja i pročišćavanja zagađene kišnice te (ne)rješavanje pitanja plinova koji se stvaraju zbilja su ekološka bomba - a to se na imotskom odlagalištu smeća događa već 40 godina.

Da bi stvari bile gore, umjesto da se razgovara o zatvaranju smetlišta i otvaranju novog (proces koji bi trajao od 3 do 5 godina u Hrvatskoj u najbržem slučaju), proces zagađivanja intenzivira se donošenjem dodatnog smeća iz drugog grada. Ovo pokazuje da lokalne i šire vlasti, koje su izabrane da bi predstavljale ljude i borile se za njihove interese, rade potpuno suprotno i ignorirajući problem zapravo mu doprinose te potencijalno oštećuju ekologiju jedinstvenih jezera oko Imotskog. Lokalni su aktivisti čak otkrili da se u jedan obližnji kamenolom, prema nekom ilegalnom dogovoru, baca smeće koje vjerojatno dolazi od drugdje.

Smeće može biti i resurs

Vjerujem da će pritisak koji aktivisti vrše na vlasti, medijsko bombardiranje te stalno pogoršanje stanje imotskog smetlišta dovesti do njegova konačnog zatvaranja jednog dana. Ali što do tada? Kako se uopće problemi zagađenja koji se danas javljaju čak i na propisnim odlagalištima otpada mogu minimalizirati? Kao što ćemo vidjeti, smeće može biti i resurs.

Prošle jeseni vozila sam se sa šeficom da izmjerimo jednu kuću za legalizaciju u Lećevici. Udaljivši se od obale, uskoro je naš auto bio jedini na cesti. Vozili smo se kraj mirnih žutih polja i nekog povremenog stabla. Mjesta kojima smo prolazili bila su prazna i bilo je jasno da je život odavde odavno otišao tamo gdje su bolje prilike. U kući koju smo trebali mjeriti dočekali su nas čovjek koji je bio zaposlen u općini Lećevica i njegova majka koja je tu živjela sama. Mjerenje je išlo brzo pa smo nakon posla s njima popili jednu kavu na terasi koja je s brdašca nadgledala pusto mjesto.

Tijekom razgovora čovjek je spominjao budući županijski centar za gospodarenje otpadom koji bi se trebao graditi 2018. godine u Lećevici (a vjerojatno je da će njegova gradnja biti još odgođena) i prikupljati sve smeće iz cijele Splitsko-dalmatinske županije. Naš sugovornik nije bio ljut što će u njegovu siromašnu općinu doći smeće iz cijele županije, koje nitko drugi ne želi. Nasuprot, u tome je vidio priliku za neku vrstu rehabilitacije tog kraja. Novi centar stvorit će nova radna mjesta, a to predstavlja možda jedinu opciju za zaposlenje ljudima koji su ostali živjeti u Lećevici. Vidjelo se da se čovjek koji je s nama razgovarao nadao i dolasku novih obitelji u ovaj kraj, koji je zapravo prilično blizu i dobro povezan s Splitom, Kaštelima i Trogirom. Možda je u pravu – za Lećevicu bi ovakav centar predstavio jednu vrstu početka. A ono što je zanimljivo je da ba, ako bi se usvojili neki sustavi alternativnog gospodarenja smetlištem, centar mogao postati još veći resurs za lokalnu zajednicu. Evo nekoliko primjera:

Metan, opasni plin koji se stvara na smetlištu može se skupljati te pretvarati u električnu energiju. Na taj način centar može biti djelomično ili potpuno samoodrživ ili se pak energija može koristiti za potrebe obližnjih zgrada. S druge strane, kada bi se htjelo, emisije metana mogle bi se i izbjeći. Metan se stvara kada se organske tvari raspadaju u uvjetima gdje nema kisika – kao na odlagalištu otpada. Međutim, kada je prisutan zrak, organske tvari raspadaju se u kompost. Centar za gospodarenje otpadom mogao bi izgraditi dodatan prostor za stvaranje komposta i na taj način riješiti problem metana. Primjer takvog projekta koji funkcionira na velikom području jest centar za kompost u Torontu u Canadi. Organski otpad, koji prosječno čini 44% otpada u kućanstvu, skuplja se na razini grada, dovozi u centar i pretvara u kompost te se besplatno vraća stanovnicima za vrtove ili ga sam grad koristi za parkovne ili građevinske projekte. Na ovaj se način količina smeća na smetlištu drastično smanjuje te se može spriječiti stvaranje metana, zbog kojeg je vjerojatno na smetlištu u Imotskom nedavno došlo do požara.

Uz smetlište kao povezani sadržaj može se javiti i Reuse centar . Princip je takvog centra idući: postoje mnoge stvari koje se bacaju na odlagalište otpada, a koje bi se mogle odmah opet koristiti bez nekog dodatnog procesa reciklaže. To uključuje razne materijale za gradnju. Takvi centri postoje širom svijeta i zapravo izgledaju kao velike hale svačega, nešto kao veliki buvljaci. Oni su praktički samoodrživi jer dobivaju stvari koje bi se inače bacile, a njihovom prodajom centri mogu pokriti svoje troškove. Čak ima dosta primjera gdje su se takvi centri razvili u mali centar za lokalnu zajednicu – gdje se održavaju, na primjer, radionice za djecu, umjetnički studiji te drugi kulturni sadržaji. Primjeri se mogu vidjeti u videu na početku članka te na linku.

Rješenje je i na nama samima

Možemo možda reći da unatoč novim poslovima, novoj proizvodnji (bilo energije, komposta ili materijala koji se mogu ponovno koristiti) i smanjenim troškovima koje donose, zbog nezainteresiranosti političara ovakvi resursi nikada neće postati realnost na novom odlagalištu smetlišta u Lećevici. Ali ako je tako, moramo stvari uzeti u svoje ruke. Osim vršenja pritiska na lokalne vlasti, osim prosvjedovanja, peticija, sudjelovanja u javnim raspravama – stvarima koje su nužne za išta postići, možemo i sami puno uraditi na mikro razini. Primjer takve jedne inicijative jest virtualna karta grada koju je napravila grupa mladih arhitekata u Rotterdamu. Na karti se vide mjesta gdje se mogu besplatno dobiti materijal kao staklo, plastika, drvo, itd. To su uglavnom mjesta na kojima su skladišta proizvođača, dobavljača ili preprodavača te na kojima se uvijek mogu naći ostaci nekih materijala ili stvari koje će se baciti. Karta je virtualna i svima dostupna tako da ako planirate napraviti, recimo, neki komad namještaja i živite u Rotterdamu, možete pogledati gdje ćete besplatno naći potrebne materijale.

Ima i primjera u Splitu. Nedavno sam pričala s jednim momkom koji je član udruge koja se bavi permakulturom. Uskoro planiraju skupljati organski otpad (donirani ili koji oni sami skupljaju svakodnevno u kućanstvima) i koristiti kišne gliste da ga pretvore u gnojivo, koje bi onda prodavali poljoprivrednicima. Ova je metoda dosta poznata jer gliste proizvode sastojke koji su jako dobra prirodna gnojiva, te mogu neoštećene probaviti i neutralizirati razne toksine.

Za kraj: mali doprinos mog kućanstva. Jedne noći sjedili smo oko stola u kuhinji i gunđala sam svojim cimerima da bismo trebali više reciklirati. Iduće jutro cimer mi je predstavio tri kante ispred kuće – jedna za plastiku, jedna za papir, jedna za staklo. Sada tu bacamo stvari koje jednom mjesečno odnesemo do onih žutih i plavih kontejnera.

Info zona Facebook