Igrati se, učiti i razlučiti

Svakome tko misli da pojedinci ili mali broj ljudi ne mogu mijenjati svoju zajednicu, kninska ekipa okupljena unutar udruge HUK već niz godina dokazuje suprotno. U sredini u kojoj ponekad i karakteri ljudi i njihova otvorenost prema vidicima izvan političkih okvira nalikuju kršu kojim je grad okružen, u kojoj pasivnost kao da je naseljena u brojnim stanovnicima, HUK-ovci godinama stvaraju i organiziraju kulturne i obrazovne sadržaje (mnogi će se sjetiti zbirke kratkih priča Urbani vračevi u kojoj su se predstavili radovi 32 neafirmirana autora iz Hrvatske i regije, a to je samo jedan od rezultata njihova rada), među kojima valja istaknuti radionicu za djecu (od 12 do 15 godina) Igrajmo se, učimo i razlučimo, koja se provodi u sklopu projekta Djelujmo danas za bolje sutra (financiranog od Zaklade Kajo Dadić, dok se u prethodnim godinama financirao iz Svjetske banke i Ministarstva socijalne politike i mladih).

Spomenuta radionica već tri godine subotom ujutro pri kninskom Veleučilištu okuplja one koji se spremaju ući u svijet mladih, a zatim i odraslih kako bi ih educirala o toleranciji, nenasilju i poštivanju različitosti. Imala sam priliku, u ulozi promatrača, i biti prisutna na jednoj od tih radionica i pratiti kako se djeca predstavljaju, kako kroz igru uče poštivati sebe i druge i kako izraziti svoj stav a da pritom ne omalovažavaju tuđe mišljenje. Koncept ove radionice za prevenciju nasilja, koji su osmislili Mihailo Kragulj (predsjednik HUK-a) te Domagoj Kolačko, Renata Jašek, Sanela Džepina i Nela Maljić u okviru svoje struke (socijalni rad, pedagogija i socijalna pedagogija), u praksi se realizirao bojicama i flomasterima, riječima i slikama, a letjeli su i baloni.

Dok su petaši i šestaši svojoj grupi davali ime i određivali pravila ponašanja, Renata, po struci socijalna radnica, objašnjavala je ciljeve projekta: aktivirati i institucije da bi se nešto radilo s djecom s obzirom na činjenicu da njihovo slobodno vrijeme u Kninu nije organizirano. Osim sportskih aktivnosti, rekla je, ne nudi im se ništa drugo. Sanela (socijalna pedagoginja) dodala je i da mnoga djeca žive u mjestima izvan Knina pa ne bi mogli sudjelovati u popodnevnim aktivnostima preko tjedna sve kad bi ih i bilo, zbog čega su se odlučili na radionice subotom ujutro: naime, u to vrijeme roditelji uglavnom u gradu obavljaju što već moraju, a za to vrijeme njihova su djeca na radionici.

Direktnim radom s djecom može se, objasnile su, uočiti kako se međusobno slažu, kako komuniciraju a, uoči li se natruha kakvog problema u ponašanju, on se rješava kroz igru i edukaciju prilagođenu njihovoj dobi. Premda nije provedena sustavna evaluacija koja bi brojkama potvrdila da njihov projekt daje rezultate, Sanela, koja je i radila u školi, dobila je od nastavnika povratnu informaciju da je kod djece koja pohađaju radionicu vidljiv napredak u načinu na koji u školi izražavaju mišljenje o temama kao što su različitost i tolerancija a i u načinu na koji se ophode prema svojim vršnjacima.

Radionice poput ove, kao i neformalno obrazovanje općenito, kronično nedostaju Kninu jer, Renatinim riječima, škole sve više vrše isključivo svoju obrazovnu funkciju, a sve manje onu odgojnu, pa je u opuštenijoj atmosferi subotnje radionice i s manjim brojem djece (do 20 učenika po grupi) lakše podučavati socijalnim vještinama, otporu vršnjačkom nasilju te radu na jačanju samopouzdanja. Prepoznale su to i škole koje djeci preporučuju radionice, što ukazuje da su institucije, barem obrazovne, voljne sudjelovati u kreiranju kvalitetnog programa za slobodno vrijeme djece.

Dok smo došli do kraja razgovora, zidove su zašarenili dječji crteži, a među njima i plakat s pravilima grupe: Lijepo se ophodimo jedni prema drugima; Kasnimo „samo“ 20 minuta; Slušamo dok drugi govore; Čuvamo grupne tajne; Pomažemo jedni drugima; Spremamo iza sebe. A onoga tko prekrši pravila čekaju i kazne: pjevanje, ples ili gluma po želji ostalih ili pak deset čučnjeva i sklekova.
Bez velikih riječi, bez revolucije, uz pažnju i nenametljivo usmjeravanje voditelja radionice, prvi susret djece rezultirao je zapravo promjenom nepovezane skupine djece u društvo u malom: komunikacija, pravila, sankcije za kršenje pravila i kohezija – samo što djeca, za razliku od velikog broja odraslih, svoja pravila zaista i poštuju.