Hod solidarnosti

Hod solidarnosti

Goran Blažević je svoju ljubav prema hodanju otkrio 2010. kada je prohodao Camino de Santiago. Na hod solidarnosti (Solidarity Walk) potaknula ga je izbjeglička kriza i otvaranje balkanske rute.

Hodanje mi nudi mogućnost boljeg upoznavanja sebe i svijeta koji me okružuje, piše Goran Blažević na svom blogu Svijetom bez žurbe. Svoju ljubav prema hodanju otkrio je 2010. kada je prohodao Camino de Santiago. Na hod solidarnosti (Solidarity Walk) potaknula ga je izbjeglička kriza i otvaranje balkanske rute. Moje hodanje neće promijeniti ništa, ali želim ukazati na stvari o kojima se ne priča. Radim to za sve one koji su daleko od doma i koji se možda u njega nikad neće vratiti. Tako Goran opisuje svoj hod solidarnosti na blogu.

Razgovarali smo s Goranom o njegovom putu od Jordana do Hrvatske.

Što te sve motiviralo da kreneš na ovu rutu?

Zapravo na ovu rutu me najviše motivirala situacija koja se dogodila 2015. godine, otvaranje te balkanske rute i dolazak velikog broja izbjeglica iz područja Sirije i Iraka, i njihov prolaz kroz Hrvatsku. Najviše me iznenadila reakcija mog društva. Ljudi koji se zapravo druže sa mnom tada su dosta negativno reagirali na tu situaciju. Počelo se govoriti o nekom velikom planu islamizacije čitave Europe. Pričalo se da bi se ti ljudi trebali boriti, a ne bježati s tih područja. Zapravo su ti strahovi nastali iz nekakvog neznanja tih mojih prijatelja koji se nikad nisu maknuli iz Hrvatske, koji nisu nikada putovali kroz neku arapsku muslimansku zemlju, koji nisu nikada vidjeli njihovu gostoljubivost koju pokazuju prema strancu. Zbog toga sam odlučio da ću ići volontirati u neke kampove sa izbjeglicama, ali tada je to bilo nemoguće zbog toga što je broj volontera koje su kampovi bili spremni primiti bio jako mali. Nisam mogao sjediti doma. Volim hodati i putujem pješice već godinama i odlučio sam napraviti neki projekt u kojem ću ja pješke pratiti tu izbjegličku rutu. U isto vrijeme sam znao koja je snaga u toj samoj jednostavnosti hodanja i kako to hodanje može doprijeti do ljudi.

Krenuo si iz Jordana, ne slučajno. Možeš li malo opisati što ti se događalo za vrijeme šetnje? Kroz koje si sve zemlje prošao, koga si sve susretao?

Odabrao sam Jordan iz jako jednostavnog razloga. Jordan je jedna od zemalja sa najvećim brojem izbjeglica na svijetu. Osim nekih milijun i pol Sirijaca koji žive tamo, Jordan već od devedestih daje pomoć izbjeglicama koji dolaze iz područja Iraka, a u posljednjih 70 godina veliki broj Palestinaca je isto tako pronašao svoj dom u Jordanu. Zbog toga se smatra da je Jordan jedna od zemlja sa najvećim brojem izbjeglica. Ja sam započeo svoje hodanje u gradu Petra. Kod Petre postoji jedan grad koji se zove Wadi Musa, što nisam slučajno odabrao. Odabrao sam to jer je Wadi Musa grad pun simbolike. Prema Bibliji navodno je Mojsije tamo udario štapom o stijenu i pronašao vodu. Taj grad se smatra svetim isto tako i za muslimane, Židove i kršćane. Ovim svojim hodanjem sam isto htio usmjeriti pažnju na zajedničke točke koje imaju sve te tri religije.

Moje hodanje je krenulo sjeverno prema gradu Amman, i to je zapravo jedna ruta di nemaš hotele, di nema nikakvih smještajnih kapaciteta i ja tada sam se morao snalazit sam na koji način ću pronaći prenoćište. U Jordanu je zabranjeno kampiranje, ali ne zato što ne žele da stranci kampiraju, već zbog osobne sigurnosti turista. Njima je turist jako bitan, i oni ne žele da se njemu slučajno nešto loše dogodi. Ja sam to drugu noć saznao. Drugu noć sam digao šator i policija je vidjela taj šator. Došli su do mene, zamolili su me da spremim šator i autom su me odveli u jedan hotel koji je bio udaljen jedno 25 kilometara od moje rute. To je za mene kao pješaka nemoguće napraviti u jednom danu. Meni taj hotel nije bio nikako na putu. Oni su mene odveli do tog hotela, platili su mi hotel, i ujutro su došli po mene i odveli opet ne početnu točku gdje sam ja nastavio hodati. I rekli su mi: Ok sada ti to odradi, ovaj put ti opraštamo, međutim, ne želimo te više naći na cesti i moraš spavat kod ljudi. I to je bilo super za moju priču. Oni su mene ohrabrili da ja stvorim taj kontakt s ljudima, i to je bilo jako jednostavno. Jedan Jordanac je napisao u mom dnevniku jedan mali tekst u kojem je napisao kako se ja zovem, otkud sam, što točno to radim. I meni je bilo dovoljno doći do tog grada ili sela koji sam ja odredio kao kraj rute, pokazati nekome, bilo kome, taj papirić i nakon 10, 15 minuta ja sam već bio smješten kod nekoga doma. Tu sam imao priliku vidjeti stvarno veliku gostoljubivost muslimana.

Nakon Jordana išao si dalje. Po blogu se vidi da imaš vrlo jaka iskustva iz Grčke i jake dojmove koje si zapisao iz Albanije? U dijelu bloga iz Grčke jedna tvoja izjava kaže: Vidio sam neke ljude uz cestu kako igraju nogomet. Sigurno nisu Europljani. Europljani se ne drže skupa i ne druže se međusobno. Koga si onda zapravo tamo sreo?

Ja sam odmah nakon Izraela išao na Cipar i u Tursku gdje sam očekivao da će biti neki vrhunac izbjegličke krize. Međutim, moj vrhunac izbjegličke priče je došao u samoj Grčkoj. U Grčkoj je trenutno nekih 600 000 ljudi ostalo zablokirano na onoj strani granice. I oni sad čekaju što će biti s njima i prema kuda će biti usmjereni u Europskoj uniji. Oni su ili u kampovima ili često znaju biti u nekim hotelima koji nisu bili profitabilni i sad su preko nekih različitih programa ti hoteli ugostili te ljude. To su hoteli pored obale. Ja sam pratio obalu i najedanput vidim velike mase ljudi koji sjede skupa, koji se druže, koji igraju nogomet, žene na podu sijede s djecom. I tu sam odmah shvatio da to nije Europa. Takve scene sam jedino vidio na Bliskom istoku, jer na Bliskom istoku još uvijek se ljudi druže. Kod nas je to možda neka razlika. Ne želim sad uvrijedit nikoga, ali činjenica je da je kod nas možda bezobrazno upast na stol nekom koga ne poznaješ. Kod nas uglavnom ljudi u kafiću, koliko sam primijetio, sjede u nekim krugovima i imamo naviku da okrećemo leđa jedno drugome, a to na Bliskom istoku nije tako jer su ljudi još uvijek jako društveni.

Sreo si ekipu već u Grčkoj koja ti je zapravo opisala iskustvo prelaska granice iz Turske u Grčku. Vrlo traumatično iskustvo. Možeš li samo ukratko to prepričati?

Ja sam krenuo na taj put zbog toga što sam htio dobit neke odgovore: što se točno dešava na toj izbjegličkoj ruti i koja je prava istina. Dakle, kad sam susreo izbjeglice uglavnom me zanimalo na koji način su oni došli do Grčke. I zapravo većina, to jest skoro svi su došli tim morskim putem. Znači, s obale turske bi krenuli čamcima prema grčkim otocima ili prema samoj grčkoj obali. Oni su plaćali ogromne cijene, od 800 do 1500 eura po osobi se vrti, da bi ih ili neka osoba iz Turske ili čak neki Sirijac koji se zaposlio kod ljudi koji se bavim takvim stvarima, vozili prema Grčkoj. Priče su jako tužne zbog toga što nekih 100, 150 metara nakon obale, ta osoba iz Turske se baci u more i krene plivat natrag prema Turskoj i pušta te ljude, koji su iz planinskih i pustinjskih područja, koji nisu nikada vidjeli more, koji ne znaju niti plivat, pušta ih na otvoreno more da se snađu kako znaju. Tada, po pričama, nastaje velika panika po tim čamcima. To su čamci u kojima su žene, u kojima su djeca. Uvijek se nađe, ja bih ga nazvao heroj, koji preuzima stvari u svoje ruke i spašava te ljude. Na neki način shvaća kako se taj čamac kreće. Koristeći mobitel i GPS na samom mobitelu on se lagano približava grčkoj obali i nada se najboljem.

U Grčkoj si se susreo i s ekipom koja je snimala dokumentarni film o tvom hodu. Kakve ti planove imaš dalje? Rekao si da su te mediji dosta dobro pratili u svim zemljama, ali kakvi su tvoji planovi? Kako ova iskustva stvarno skupit na jedno mjesto i podijelit sa što više ljudi?

Ja sam maksimalno koncentriran da dovršim svoje putovanje. Imam još nekih 400 kilometara do moje kuće, jer moja kuća predstavlja sam cilj puta. Nakon toga mi je želja da ispričam te priče, da kažem svoje mišljenje vezano uz tu situaciju. Smatram da sam zapravo za to išao na put. Beduini, kad su me u Jordanu ugostili, kad su mi dali priliku da spavam s njima u šatoru, to je bilo ispunjenje nekog mog dugogodišnjeg sna. Kad su shvatili koju priču ja pratim, rekli su moraš tu priču ispričati i moraš reći istinu kakva je. Jedno od prvih pitanja je bilo: je li ti stvarni misliš da je islam ISIL, da ISIL predstavlja islam. Ono što sam ja vidio hodajući kroz Bliski istok, vidio sam veliko prijateljstvo, veliku ljubav i veliko gostoprimstvo i pomoć koju su ljudi spremni davat. Želja je da tu svoju priču ispričam javnosti. I pokušat ću, potrudit ću se, da napišem knjigu s kojom ću kasnije ići okolo i predstavljati je. Isto tako sad za dva, tri dana počinjem snimanje dokumentarnog filma u Hrvatskoj zajedno sa svojim prijateljem Igorom Zelićem, koji će me pratiti u smjeru Umaga i pokušat ćemo napraviti neki koncept u kojem će biti jasno zapravo što sam sve doživio.

Više o Goranovom putu pročitajte na njegovom blogu.

Info zona Facebook