Garagninov trogirski laboratorij

Garagninov trogirski laboratorij

Perivoj koji je Garagnin stvorio je prerastao sve kategorije vrta. Primjenjujući svoje znanje engleskog oblikovanja perivoja, Garagnin je neobični spoj utilitarnog i estetskog vrta objedinio u cjelinu...

Malo iznad gradića Trogira, prije pješačkog mosta, čak i prije betonskog kolodvora, nadvija se tamni oblik zapuštenog perivoja. Njegovi su vlasnici u Drugom svjetskom ratu otišli ostavivši silama prirode da ga ponovo preuzmu. I ljudi, često oni nepoželjni, u njemu su pronalazili utočište – puneći ga svojim stvarima i smećem.
Toliko sam puta bila u Trogiru, ali niti jednom nisam primijetila da se s te strane magistrale nalazi išta više od nekog cestovnog raslinja. Ovaj sam se put ciljano uputila na to mjesto da posjetim park za koji sam saznala da se tamo krije. Išle smo Jasna i ja, prijateljica koja živi u Trogiru cijeli život. Ni ona nije znala šta bismo tamo mogle naći – zadnji put kad je tamo zavirila, bilo je dok je bila u srednjoj školi, a tada je park nalikovao džungli kroz koju nisi mogao proći. Bus Autotransa Rijeka stigao je na kolodvor u Trogiru u srijedu 15.30. Zbog oblačnog neba i dobivenog sata u kalendaru prije par tjedana, to doba dana već je bilo obeshrabrujuće mračno i nije obećavalo više od melankolične fotografije parka. Zaputile smo se preko ceste do jedine otvorene kapije kroz koju smo ušle unutra.

Više od 200 godina prije tog trenutka, Gian Luca Garagnin počeo je saditi stabla kraj kojih ćemo uskoro Jasna i ja šetati. Gian Luca pripadao je bogatoj talijanskoj obitelji, obitelji Garagnin, koja je u 16. stoljeću došla u Trogir iz Venecije. Palača u kojoj je danas Muzej grada Trogira pripadala je njima, a u 19. stoljeću kreirali su i veliki perivoj sjeverno od grada. Gian Lucu su zanimale razne znanosti, uključujući agronomiju, ekonomiju i arheologiju. Štoviše, bio je svjestan teškog ekonomskog stanja Dalmacije te njezinih prastarih metoda poljoprivrede. Imajući znanja, novaca i prostora, Gian Luca je htio pomoći – jedan od rijetkih članova visokog društva koji je htio i doprinijeti svijetu u kojem je živio. Primijetivši da u Dalmaciji nije bilo velike raznolikosti u poljoprivrednim proizvodima, Gian Luca je počeo u svoj vrt saditi do tada u Dalmaciji neviđene vrste povrća i voća. Promatrao je rast biljaka poput rajčice, tikvica, krumpira, brokule, cikle i salate, koristeći vrt kao neku vrstu eksperimentalnog rasadnika za aklimatizaciju ovih biljaka u dalmatinskom podneblju. Čak je bilježio i prodaju ovih plodova, testirajući je li za njih bilo potražnje, odnosno jesu li one imale budućnost kao novi poljoprivredni proizvodi Dalmacije. No, njegovi interesi u botanici nisu stali tu, te je Luca u vrtu zasadio i 350 vrsta drveća – uključujući japansku soforu i jeruzalemsku trešnju, tako stvarajući botanički vrt u Trogiru i istovremeno prvi privatni botanički vrt u Hrvatskoj.

Perivoj koji je Garagnin stvorio je prerastao sve kategorije vrta. Primjenjujući svoje znanje engleskog oblikovanja perivoja, Garagnin je neobični spoj utilitarnog i estetskog vrta objedinio u cjelinu prošaranu vijugavim puteljcima i arheološkim ostacima koje je donio iz Solina. Biljke koje bi se inače našle u botaničkom vrtu tu su bile izmiješane s povrtnima – sve skupa služeći kao vrsta živog kataloga s podacima o novim, stranim biljkama i uvjetima u kojima su one mogle rasti. Ovaj park bio je Garagninov laboratorij, njegov botanički vrt, njegov izložbeni prostor arheoloških ostataka, njegov dar ekonomiji i agrikulturnom sektoru Dalmacije te njegov ukrasni perivoj. Štoviše, Garagnin bi često gostima ovog vrta davao sjemenke, sadnice, šireći tako ove nove vrste biljaka u druge vrtove u Dalmaciji.
S vremenom, u generacijama nakon Luce, vrt je bio zapušten i njegova ideja o spoju utilitarne i estetske uloge većinom je bila zaboravljena. Nakon što je obitelj Garagnin napustila Trogir tijekom Drugog svjetskog rata, park je bio potpuno obrastao, njegov prijašnji život bio je vidljiv još samo u čudnim stablima koja su rasla tu. Ali nekada dobre ideje ne umru, već stoje zaboravljene stoljećima prije nego što ih netko opet ne otkrije.

Jasna i ja smo hodale, jedna ispred druge, pažljivo, ne znajući šta da tamo očekujemo. - Ajmo to brzo obaviti, prije nego što padne mrak - rekla sam. Tada još nismo znale cijelu povijest parka, te nismo mogle objasniti ostatke antičkih stupova i komade isklesanog kamenja koje su ležale na zemlji.

U parku, iako je bio otvoren, nije nikoga bilo. Smeće koje je nađeno bilo je skupljeno na velike hrpe, sve ostalo bilo je očišćeno od korova. Park je bio velik i trebalo nam je dosta vremena da ga prođemo i fotografiramo, iako su svi uvjeti za slike bili loši - bilo je preoblačno i visoko je drveće, koje vjerojatno ljeti divno izgleda, sada bacalo samo tmurne sjene za kraj dana. Vidjelo se po nekim stablima da parku odavno nedostaju ljudi – tri visoke palme bile su obrasle bršljanom. Pokušale smo zamisliti kako će park izgledati kada bude otvoren za javnost i kada ga nastane novi vrtovi, i taj je osjećaj budio neku pozitivu u nama.

Razlog što smo došle da vidimo stari park Garagnin jest da smo nedavno saznale da jedna grupa arhitekata, stručnjaka za permakulturu i ekologiju, i drugih, predlaže njegovu rekonstrukciju. Na temelju povijesti parka, ova grupa ljudi zamislila je kako bi se pri rekonstrukciji mogle neke njegove vrijednosti prevesti u današnji svijet. Odlučili su održati njegov eksperimentalni i edukativni karakter te bi vrt još jednom zaživio kao spoj botaničkog vrta i povrtnjaka (estetskog i utilitarnog) ali za koji bi se ovaj put brinuli građani Trogira kao o jednom zajedničkom prostoru. Ideja da se baviš vrtlarenjem u svom gradu okružen drvećem iz drugih dijelova svijeta stvarno je čarobna. To mišljenje izrazili su i građani Trogira, koji su se s grupom autora ovog projekta već više puta sastajali.
Zamisao Gian Luce Garagnina da park bude poligon za ispitivanje novog povrća i biljnih vrsta koje bi doprinijele poljoprivredi Dalmacije može danas naći paralelu u stavovima permakulture koja pokušava dati alternativu današnjim štetnim metodama agrikulture. Inspirirano time, u ovom se projektu predviđa da se kroz takvo vrtlarenje i radionice unutar parka mogu educirati ljudi i pogotovo djeca o uzgajanju biljaka na način koji nije štetan za prirodu.

Uz spomenute sadržaje, park bi dobio i mali amfiteatar i druge prostore koji bi omogućili razne aktivnosti u njemu. Po pitanju ekonomske održivosti odlučeno je da će se unutar 1,3 hektara parka naći i javni WC – jedini u gradu – od kojeg će park moći pokrivati neke svoje troškove održavanja i razvoja. Također, uzimajući u obzir da kroz njega godišnje prolaze tisuće turista, autori projekta osmislili su da bi ih, kao u drugim gradovima, umirovljenici mogli provoditi kroz rekonstruirani park, objašnjavajući njegovu povijesnu priču i pokazivati im njegov život danas.
U parku koji gotovo više ne postoji u slici Trogira, ideje Gian Luce Garagnina, osmišljene prije više od 200 godina, ponovno će zaživjeti u novoj vrsti parka.

Više o povijesti vrta može se pronaći na linku.

Info zona Facebook