Forough za uspomenu

25_07_2014 / 12:29h  |  Autor: Vinko Vego
Forough za uspomenu

Forough Farrokhzad je dobrano uzvitlala prašinu na iranskoj pjesničkoj sceni. U stihovima je otvoreno govorila o svojim osjećajima i doživljajima, a slobode u izražaju sigurno joj nije manjkalo.

Otrcan filmski moment u kojem dvoje protagonista pale cigarete nakon vođenja ljubavi svima nam je dobro poznat. No, prebacimo li istu sliku u vlastite živote brzo shvaćamo da ne osjećamo ni ironiju ni klišej, ta cigareta predstavlja most između tijela u kojem smo uživali, daha kojeg još osjećamo na sebi, znoja koji se polako povlači i, konačno, smirenja koje će pasti po nama donoseći nam san. Sjetim se takvih stvari jer su mi svi rajevi od ovoga svijeta, a ponekad samo jedno lijeno ljetno popodne može ugrijati više zima. Nižem nasumične dojmove: miris guste smeđe i od mora slane kose, ugriz i okus kože (nikakve veze s onim što radi urugvajski nogometaš Suarez), derutna zgrada izrešetana gelerima koju gledamo s terase, cvrčanje kao stalan refren po suhoj, ispucaloj zemlji. Saharska sparina zrelog dalmatinskog ljeta i dvoje ljudi potpuno odsječenih od svega. Meni dosta.

Sve ovo pišem jer me perzijska pjesnikinja potakla na lijepe uspomene. Žena se zove Forough Farrokhzad, a otkrio sam je u jednoj antologiji. Slijede stihovi iz njene pjesme Ponovno rođenje:
Život je možda / duga ulica kroz koju žena s košarom prolazi svaki dan / život je možda / uže pomoću kojeg se čovjek pokušava objesiti na grani / život je možda dijete koje se vraća kući iz škole. / Život je možda paljenje cigarete u narkotičkom predahu između / dva vođenja ljubavi. Tu sam stao i odvrtio svoj film, tj. on je odvrtio mene.

Farrokhzad je 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća u Teheranu dobrano uzvitlala prašinu na iranskoj pjesničkoj sceni. U stihovima je otvoreno govorila o svojim osjećajima i doživljajima, a slobode u izražaju sigurno joj nije manjkalo. Tadašnji iranski autoriteti teško su to prihvaćali iako su publika i brojni književni kritičari bili na njezinoj strani. Mene je zaintrigirala i počeo sam malo istraživati, pa sam tako stigao i do zanimljivog dokumentarca koji je režirala i za koji je napisala scenarij protkan citatima iz Starog Zavjeta, Kurana i vlastite poezije. Kuća je crna dokumentarac je o iranskoj koloniji gubavaca završen 1962., a može ga se pogledati na Youtubeu s engleskim titlovima. Surove slike iz života ljudi deformiranih bolešću miješaju se u ove dvadeset i dvije minute s citatima o nadi, teškim spoznajama, trenucima tjeskobe i osjećajima potpune usamljenosti na ovoj zemaljskoj kori. Samoća i slavlje, raspadanje tijela i njegovo sazrijevanje, igra i zabrinutost, ukratko, miksaju se sve krajnosti. Izvrstan Farrokhzadin dokumentarac pojavio se pred sam osvit iranskog novog vala koji se imenima Kiarostamija, Makhmalbafa ili Golestana svrstao u vrh svjetske kinematografije. S velikim guštom gledao sam te filmove kad bi ih u ciklusima prikazivali u zagrebačkom kinu Tuškanac, mislim da je to još bilo ono vrijeme kad se ulaznice nisu naplaćivale, pa su se često pijani klošari i beskućnici grijali u zadnjim redovima. A popiti piće u obližnjem vinilskom bifeu išlo je pod obavezno, i prije i poslije filmova.

Iran mi je bio poznat samo po onoj Štulićevoj pjesmi, a klasike perzijske književnosti relativno sam kasno otkrivao u engleskim prijevodima. Poslije mi je bilo iznimno drago da su stigle i antologije, neka nova, suvremenija imena poput Sohraba Sepehrija ili Ismaila Khoija koje sam imao prilike čitati u hrvatskim prijevodima. Trebaju nam takva približavanja kako bismo uživali u dalekim, a opet bliskim glasovima. Sad pridružujem i Forough toj nisci dragih imena posvećujući joj ovih nekoliko redova za onih mojih nekoliko uspomena.