Evo što rade glumci

Evo što rade glumci

Na drugom izdanju "A šta točno radiš" predstavili su se glumci Siniša Novković, Mia Vladović, Bojan Brajčić i Andrea Majica. Publici su odgovorili na brojna pitanja - od onog utječe li uloga na osobni život pa do toga isplati li se upisati Akademiju u Splitu.

Drugo po redu izdanje aktivnosti A šta točno radiš održalo se početkom prosinca u Info zoni. Svoja iskustva ovaj su put predstavili glumci Siniša Novković, Mia Vladović, Bojan Brajčić i Andrea Majica.

Glumac mora biti svestran

Prva se predstavila Mia Vladović, članica ansambla Gradskog kazališta mladih Split. Mia je već u osnovnoj školi znala da želi biti glumica. Već tada išla je u dramski studio, koji se nalazio u prostoru današnjeg Ghettoa. Nakon osnovne škole upisala je Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Fakultet je upisala u Mostaru, na nagovor prijatelja. Kad je o struci riječ, istaknula je da je danas važno biti svestran kao glumac jer to otvara više prilika. Često kaže da ona navigaje u kazalištu: pola godine je tu, pola godine je kod kuće.

Bolje audicija nego kontrolni iz kemije


Andrea Majica, članica ansambla splitskog Gradskog kazališta lutaka, iduća se predstavila. Oduvijek je htjela biti glumica, a istaknula je vrtić kao najkreativnije razdoblje. U osnovnoj školi joj učenje nije išlo najbolje. Kasnije je otkrila da su uzrok tome disleksija i disgrafija. Međutim, rekla je da je bila jako snalažljiva. Sjetila se kako je uz pomoć učiteljice učila pjesmicu za priredbu, a na kraju je na priredbi ona sama dodala nekoliko kitica. Za srednju školu je izabrala Školu likovnih umjetnosti. Imala je osjećaj da su profesori u toj školi uvijek tu za učenike. Na audiciju za glumački studio pri Gradskom kazalištu lutaka Split išla je jer je taj dan imala kontrolni iz kemije. Audicije su najgora stvar za glumca, smatra Andrea. Ali na ovu audiciju je išla neopterećeno i prošla je. Bila je jedina u klasi koja je još išla u srednju školu. Našalila se da je prije diplomirala, nego maturirala. Na studiju se zaljubila u lutkarstvo. To je nešto što je najbliže vrtiću što je našla.

Uspješan upis iz drugog pokušaja


Siniša Novković, član ansambla splitskog Gradskog kazališta mladih, htio je biti vojni pilot. Morao je odustati od te ideje jer je imao dioptriju i plobmu. Majka mu je predložila da se pridruži Jedinstvu. Napustio je Jedinstvo nakon 3 godine kada su mu na njegov upit o tome kad će napravit predstavu rekli da se tu ne glumi, nego samo pleše. Nakon toga priključio se Dramskom studiju GKM-a pod vodstvom Vinka Mihanovića. 2007. godine polagao je prijemni na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Prošao je u uži krug, ali nije bio primljen. Priznao je da ga je to slomilo. Godinu dana je životario. Nakon te godine otišao je u Osijek bez očekivanja i tamo uspješno upisao Akademiju. Uz glumu, na studiju ga je zainteresiralo i lutkarstvo, za koje kaže da može biti jako terapeutsko. Nakon završetka studija ravnateljica GKM-a ga je pozvala da se pridruži ansamblu kazališta. Siniša je istaknuo da je potrebno biti psihički jak za ovaj posao jer su neke predstave teške za izvesti.

Kad nije košarka, onda je gluma


Bojan Brajčić član je GKM-a od djetinjstva. Nakon što su mu planovi da postane košarkaš propali, učiteljica mu je savjetovala da se pridruži Gradskom kazalištu mladih. U dramskom studiju proveo je 5-6 godina. U sklopu studija išao je u Irsku na dramske radionice. Sa Sinišom je glumio u predstavi Carevo novo ruho, što mu je posebno bilo drago jer je mogao picavat školu zbog kazališta. Odlučio se upisati na Umjetničku akademiju u Splitu 2009. godine. Iako je bio uvjeren da će sigurno proći, na tom roku nije prošao. Morao je ponovno na drugom roku pokušati, i to je prošlo uspješnije. Bojanu je prva godina bila teška i šokantna. Bio je nesiguran i nezreo, i nije htio slušati upute. No, s vremenom je pokazivao napredak i stalno je vježbao na sebi.

Glumci sad moraju znati sve, a ponekad odrađuju i redateljski posao

Iz publike je dobio pitanje kako se glumac može nametnuti u Splitu. Priznao je da je on imao sreće jer je znao svirati. Skupljao je iskustvo tako što bi bio glazbena pratnja na sceni. Istaknuo je da se tek u kazalištu nauči što je rad. Nekakav „special skill“ može izvući pojedinca. Svi su se složili s njim kada je rekao da glumci sad moraju znati sve; glumiti, svirati, plesati… Siniša se nadovezao na to i rekao da u nekim slučajevima redatelji ne znaju što napraviti, pa glumci odrade većinu posla.

Glumci moraju biti tašti


Na pitanje jesu li glumci tašti, Andrea je odgovorila da moraju biti tašti po prirodi, jer nije lako izaći svaki dan pred publiku. Ona smatra de je odlika dobrog glumca kada može dobro odraditi svoj posao i kad je dobre volje i kada mu se ne da izaći iz kreveta. Siniša je nadodao da to ovisi i o sredini u kojoj radiš. Istaknuo je kako Akademija u Zagrebu više radi na tome da njihovi članovi budu tašti. Andrea je nastavila naglašavajući da je predstava kolektivan čin u kojem svi moraju biti dobri, a ne samo jedan pojedinac. Ako svi u predstavi nisu kvalitetni, onda ni predstava neće biti, zaključila je.

Na probama se glumci rješavaju nesigurnosti

Prisutne je zanimalo postoji li nešto što im je neugodno odglumiti na sceni. Siniša je objasnio da tijekom procesa pripreme predstave ima dovoljno vremena za eventualne prilagodbe. Andrea se složila i nadodala da se previše truda ulaže u pripreme da ne budeš spreman kad izađeš na pozornicu. Sa svime se suočiš tijekom pripreme i ništa ne izbjegavaš. Probe su za to se izbace sve nesigurnosti. Siniša je istaknuo da veliki problem predstavljaju uskakanja u predstavu umjesto nekoga, jer glumci tada nemaju vremena za pripremiti se, a nekada ni naučiti tekst do kraja. On smatra da je to najteži proces za glumca. Bojan se složio s njim i rekao da često ima more o uskakanju u predstave.

Osijek i Split nepravedno su degradirani u odnosu na Zagreb


Na pitanje bi li tražili priliku u inozemstvu, Siniša je odgovorio da je konkurencija prevelika. Istaknuo je da samo u Londonu ima oko 100 000 aktivnih glumaca. Teško je preživjeti samo od glume, pa treba raditi više poslova. Uz to, često se zna dogoditi da kolege daju krive informacije o castingzima i spajaju vas sa lažnim agentima. Netko je htio znati na koji način se glumac može istaknuti i probiti. Svi su se složili da postoje mnogobrojni faktori: klanovi, politika, umjetnički ukus…Istaknuli su da oni glumci koji ne rade u Zagrebu teško dobiju ulogu u filmu. Postavilo se pitanje iz publike da li ima više dobrih glumaca u Zagrebu ili Splitu. Bojan je objasnio da se Zagreb postavio kao indikator kvalitete jer on pruža više mogućnosti. Split i Osijek nepravedno se degradiraju. U Zagrebu su glumci iz tih gradova autsajderi. U lošijoj su poziciji jer ne znaju nikoga pa teško uopće dobiju priliku, zaključio je Bojan.

Bilo bi previše da je prijemni svake dvije godine jer...

Iz publike je došlo i pitanje zašto se prijemni na Akademiji odvija svake dvije godine. Bojan je objasnio da je stvar logistike. Prve tri generacija glumaca su se zaposlile jer je u splitskim kazalištima nedostajalo kadra. Četvrta generacija se uglavnom zaposlila preko stručnog usavršavanja, a peta generacija već teže nalazi angažman. Jednostavno bi bilo previše da svake godine Split izbacuje 8 novih glumaca s obzirom na to da ima samo tri kazališta.

Akademija se upisuje zbog strasti, a ne zbog isplativosti

Na ovaj odgovor nadovezalo se pitanje isplati li se onda upisati Akademiju u Splitu. Svi su se složili da se isplati upisati bilo gdje. Andrea je nadodala da se Akademija upisuje zbog strasti, a ne zbog isplativosti. Svi su još jednom naglasili da treba biti psihički jak, jer studij uključuje pet godina rada na sebi gdje mnogo toga može izaći na vidjelo. Mnogima to bude previše.

Utječe li uloga na osobni život?


Publiku je zanimalo i je li neka uloga utjecala na njihov osobni život. Andrea je rekla da je moć riječi koje upućuje fascinantna, pogotovo što sve predstave koje radi imaju sretan kraj. Smatra da će uloga utjecati na nekoga ovisno o tome koliko joj se posveti. Ona osobno kazalište doživljava kao terapiju.

Ne treba podilaziti publici

Postavilo se pitanje je li potrebno srezati priču da bi se publici svidjela. Svi su se odmah složili da ne treba. Bojan je nadodao da je potrebno preodgojiti publiku. Ne treba podilaziti publici. Treba pratiti što se događa i drugim zemljama u kazališnim vodama i publici ponuditi različite stvari.

Gluma će uvijek biti Sizifov posao

Za kraj se postavilo pitanje je li dobra praksa kada predstava bude otvorena samo za škole s obzirom na to da često djeca znaju biti nemirna. Andrea smatra da je činjenica da djeca idu u kazalište preko škole i vrtića pozitivna jer to znači da je kazalište još uvijek dostupno većini. Drago joj je da svako dijete ima priliku ići u kazalište, i tek kad se to izgubi, onda će nastati problem, zaključila je. Bojan se nadovezao i rekao da će taj posao uvijek biti degradiran. Ne može se izmjeriti ono što se postigne i ljudi to ne znaju cijeniti. Vještina koju glumac stiče tijekom godina se ne zna evaluirati, pa će to uvijek biti Sizifov posao, zaključio je Bojan.

Aktivnost
A šta točno radiš? realizira se u sklopu programa Regionalni informativni centar za mlade Info zona koji financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Info zona Facebook