Esma: grom natopljen medom
Sustipanom je odjeknuo saksofon a zatim i truba, bubnjevi, bas gitare, harmonika, instrumental živopisne glazbe, tijekom kojeg je ušetala ona, diva balkanskih prostora, kraljica romske glazbe - Esma Redžepova.
Samo par minuta nakon predviđenog početka, Sustipanom je odjeknuo saksofon a zatim i truba, bubnjevi, bas gitare, harmonika, instrumental živopisne glazbe, tijekom kojeg je ušetala ona, diva balkanskih prostora, kraljica romske glazbe. Praćena instrumentima svojih Folk masters i dočekana gromoglasnim pljeskom svojih fanova, Esma Redžepova graciozno je ušetala, kako na binu Sustipanske noći, tako u pjesmu Zašto si me majko rodila. Uz završne taktove pjesme pozdravila je Split i svoje Makedonce u Splitu i svim vjernicima čestitala Bajram, a zatim, bez puno priče i duge stanke, zapjevala.
Nakon nekoliko hitova, među kojima je i poznata Čekaj živote, jednu od najpopularnijih makedonskih pjesama, Makedonsko devojče, otpjevao je njen orkestar na koji je publika izvrsno reagirala, dok je ona na kratko vrijeme nestala s pozornice, da bi se ubrzo vratila u drugoj odjeći, predana pjesmi u tolikoj mjeri da su s njenog lica krenule i suze. Slušajući je, tražeći po mislima primjeren i pogođen opis njenog glasa, sinuo mi je odjednom Márquezov opis čovjeka koji je volio pjevati a koji je imao glas kao grom natopljen medom.
Esma je nostalgiju ubrzo pretočila ponovno u radost, pjevajući i plešući, ona na pozornici a njeni fanovi okupljeni u makedonsko kolo pokraj pozornice. Čaje šukarije, Djelem Djelem, Jovano Jovanke, Zajdi zajdi samo su neke su od pjesama koje su publiku podigle i ostavile na nogama do kraja koncerta.
Energija koju je zajedničkim snagama stvorio ovaj tim, svatko doprinoseći svojim osebujnim sviračkim stilom, ostavila je snažan dojam na posjetitelje, a posebno je oduševljenje ipak bila i ostala Esma. Iako je vrijeme učinilo svoje, pa nije ni nju zaobišlo, sa svoje sedamdeset i dvije godine, u njoj je više života, više ritma i emocija nego u mnogima. Gledajući je, pojavio se ponovno Marquez, Sto godina samoće, povezivanje njenih pjesama s njegovim pričama, njenih suza s njegovim bolima, njegovih čarobnih, šarenih a istovremeno životno teških priča o romskim selima, ljubavima i tragedijama, i njenih romskih pjesama otpjevanih kroz paletu emocija. Nesvjesno povezivanje postalo je jasno u trenutku u kojem sam je spoznala tada, prepoznajući u njoj lik strastvene Marquezove Romkinje koja je s vremenom izgubila snagu bedara, čvrstinu grudi i osjećaj za nježnost, ali ludost srca sačuvala je netaknutom.