Društvo mrtvih prosvjetara

Društvo mrtvih prosvjetara

Što bi se dogodilo da se uspemo na stol i kažemo učenicima da na taj način mogu vidjeti svijet iz druge perspektive?

Prosvjetitelj ili čuvar reda?

Smrt Robina Williamsa potakla me na razmišljanje o možda najupečatljivijem filmu o prosvjetnom sustavu, Društvu mrtvih pjesnika. Pokojni glumac igra skandaloznog nastavnika koji se usudio uspostaviti kontakt s učenicima netipičnim metodama rada. Usudio se prekršiti sva pravila i, ostavivši iza sebe groblje procedura, školskih zakona i naputaka, napravio je prosvjetni zločin i pokušao doprijeti do učenika.

Predavati u školi može biti iznimno iskustvo, a može biti boravak u devetom krugu pakla. Što razlikuje te dvije krajnosti? Kad te učenici doživljavaju, kad ono što ti predaješ dopire do njih, to je neprocjenjivo. Tada nisu toliko važni koeficijenti, sindikati, božićnice i obračuni... Jer već imaš svoju satisfakciju.

Prosvjeta u izvornom značenju odnosi se na obasjavanje znanjem, prosvjetljenje, odnosno izvođenje iz mraka neznanja. To je plemenit poziv, ali često ono što zvuči jako dobro u teoriji, biva iskrivljeno u praksi. Bez obzira na sve dobre strane učiteljskog posla (prije svega pozitivne povratne informacije od učenika, što je neprocjenjivo, i ništa manje zanemarivo slobodno vrijeme), svi zaboravljaju na onu tešku i jako zahtjevnu stranu, a to je da je učitelj stavljen u vatru direktno ispred učenika. Uz dužno poštovanje, onaj tko ima uredski posao, i svakodnevni odnos sa svojim internetskim modemom, ne može razumjeti što se to događa u razredu, odnosno na prvoj liniji obrane.

Kako pritisnuti učenikov botun?

Slično kao učitelj koji ulazi u razred vjerojatno se osjeća glumac kad izlazi na pozornicu, s time da glumac najčešće ne komunicira direktno s publikom. Učitelj ima stalan kontakt s publikom-učenicima, njihove oči cijelo su vrijeme na njemu; neprestano je u njihovu fokusu. Svaka je sekunda 45-minutne predstave važna. Pritom je presudno uspostaviti kontakt s učenicima već na početku, i na krilima toga iznijeti predstavu do kraja. Što mislim pod kontaktom? Pod tim podrazumijevam otvoreni kanal između učitelja i učenika, tako da je učenik spreman za upijanje gradiva. Učitelj pritom doista ima presudnu ulogu, jer pritišće učenikov botun. U tom procesu nije samo gradivo ono što u učeniku budi interes, već onaj koji mu gradivo približava. Ako učenik ima afinitet prema nečemu, učitelj je taj koji to mora prepoznati i raditi na tome.

To je ono što je radio Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika; stalno je pritiskao botune učenicima, tako da su oni biti angažirani i aktivni. On je, bar u fikciji, napravio ono čemu učitelji teže. Danas učenici sve teže doživljavaju učitelja i gradivo; učitelji se utapaju u moru nedoživljavanja. Ispred njih si, a ne vide te. Govoriš, a ne čuju te. Trebaju li se učitelji penjati na stolove? Ako je učitelj onaj odlučuje hoće li botun afiniteta biti pritisnut, onda je biti prosvjetitelj doista velika odgovornost.

Djeca se moraju učiti KAKO da misle, a ne ŠTO da misle

Toliko je ispisano motivacijskih knjiga, izrečeno motivacijskih govora, zalijepljeno citata po školskim površinama… A nema nigdje Robina Williamsa. Make your lives extraordinary – ponavljao je Robin učenicima koji su ga zaprepašteno gledali, jer im nijedan učitelj nije govorio ništa slično. Njegova je šok-terapija uspjela, bar ako se kao mjerilo uzme buđenje učenika. Učenikove mentalne erogene zone sigurno neće pritisnuti informacije s kojima se ne mogu povezati, ili otuđeno znanje lišeno moralne obojenosti.

Kamo je nestao učitelj?

U međuvremenu, nastavnik je izgubio kredibilitet. Oduzet mu je učiteljski mojo, svojevrsni imunitet, te ga svi mogu destabilizirati: učenici imaju pravo imati uvijek pravo, roditelji, kad baš mogu, stoje iza svoje djece, a ni stručna služba baš ne pomaže; pedagozi češće opterećuju nastavnika ispunjavanjem nepotrebnih formulara, nego što pomažu nastavniku u poboljšanju živog procesa nastave (to nije neobično jer pedagozi nisu u žarištu nastave, nemaju doživljaj kako je to zaista raditi u nastavi, te šire svoje pipke iz sigurne uredske zone).

Učitelj se srozao na funkciju čuvara reda. Polako ali sigurno prekinuta je spona između nastavnika i učenika. To se nije dogodilo preko noći, to je dug i bolan proces degradiranja prosvjete. Što bi se dogodilo da se uspemo na stol i kažemo učenicima da na taj način mogu vidjeti svijet iz druge perspektive?

Robin Williams učenicima ponavlja jednu važnu formulu – moraju težiti da nađu svoj vlastiti glas. Strive your own voice. Učitelj koji samo reproducira rečenice iz udžbenika nema tu autentičnost. Što znači pronaći vlastiti glas? Doduše, on je predavao poeziju, ali taj glas o kojem govori odnosi se na kritički pristup svakoj misli. Tako je živio i Sokrat, preispitujući sve. Hodajući kroz dugi tunel osnovnog, srednjeg i visokog školstva, taj se glas mora jačati, dok ne postane kritički glas koji može pokretati društvo. Bojim se da prosvjeta trenutno guši taj glas umjesto da pusti da on bude potpuno izražen. Pao je prosvjetni mrak.

Buđenje iz prosvjetne noćne more

Da bi se to postiglo, treba učenicima privući pažnju – i zadržati je. Nisu presudne informacije, već kako nastavnik provesti učenike kroz šumu informacija. Pod onim Robinovim Carpe diem, iskoristi dan, ne misli se da treba iskoristiti dan za memoriranje informacija koje će biti zaboravljene u rekordnom roku da bi se oslobodio prostor za nove informacije koje čekaju svoj red. Današnja djeca odrasli su budućnosti.


Info zona Facebook