Došla voda do grla, a?

Došla voda do grla, a?

Ukratko, po teoriji javnog izbora, glasači nemaju poticaj znati i djelovati, dok interesne skupine imaju. A političarima je u interesu prihvatiti zahtjeve interesnih skupina jer ove imaju upravo ono što njima treba...

Nedavno je kreditna agencija Moody's objavila da je trenutni kreditni rejting Hrvatske smeće. Smeće, baš tim riječima. A isto to prije nje učinila je i druga agencija imenom Standard & Poor's. Što je ustvari idealna prilika da napišem par riječi o radu američkog ekonomista Jamesa Buchanana koji je preminuo početkom prvog mjeseca ove godine.

James Buchanan najpoznatiji je po svom radu u području teorije javnog izbora, za što je 1986. dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Teorija javnog izbora bavi se proučavanjem političkog ponašanja, a sve političke igrače (glasači, političari, birokrati itd.) modelira kao sebične – sebične u smislu da prije brinu o vlastitim interesima, nego o općem dobru. Glavni interesi političara su moć, novac i zadržavanje ili poboljšavanje političke pozicije, a kako bi te ciljeve ostvario spreman je učiniti manje-više sve. S druge strane, interes privatnika, zaposlenika javnih službi, sindikata i drugih igrača jest osigurati najbolje pozicije i najpovoljnije uvjete za sebe, a tu u igru dolaze političari. Političari im mogu osigurati sve potrebno, bio to monopolistički položaj na tržištu, pokrivanje gubitaka javnim novcem, subvencioniranje tržišno neisplativih djelatnosti, suluda prava itd. Ali zašto bi političari takvima radili ustupke umjesto da im je dobro većine naroda na prvom mjestu? Pa zbog toga jer od ovakvih interesnih skupina imaju izravne koristi. Bogati privatnik političara će nagraditi određenom sumom novca, a održavanje nefunkcionalne javne službe će mu, primjerice, poslužiti da osigura dobro plaćena radna mjesta rodbini. Subvencioniranje poljoprivrednika koji nisu u mogućnosti samostalno proizvesti i plasirati vlastite proizvode osigurat će mu socijalni mir, možda i ključne glasove pomoću kojih će ostati na vlasti, a slična priča je i sa sindikatima koji predstavljaju razne male interesne skupine koje u zamjenu za glas traže svoje male ustupke. I tako nekako se rađaju loše politike.

Vjerojatno se već pitate - a gdje smo u toj priči mi, obični ljudi, glasači? Pa tu smo, igramo igru. Jer kao što je sebičnim interesnim skupinama u interesu lobirati za ustupke, a političarima pružati te ustupke, tako je i nama, glasačima, u vlastitom sebičnom interesu ne raditi ništa po tom pitanju. Dakle, glasači nemaju pojma što se događa, ili rječnikom teorije javnog izbora, glasači su u stanju racionalnog neznanja. Zašto je to neznanje racionalno? Pa jednostavno zato što prosječan glasač realno nema nikakvog utjecaja na biranje političara ili donošenje ekonomskih i političkih odluka – šanse da baš njegov/naš glas bude taj koji će donijeti prevagu na izborima su zanemarive. A kad nema utjecaja, nema ni poticaja da prati i zna što se događa. A sve kad bi i znao kako stvari funkcioniraju, teorija racionalnog izbora kaže da svejedno ne bi djelovao po tom pitanju. Jer, za razliku od dobitaka od određene politike koji su koncentrirani na određenu interesnu skupinu (zato interesne skupine imaju snažan poticaj da lobiraju za ustupke), gubitci stvoreni takvom politikom su raspršeni. Primjerice, ukoliko vlada subvencionira brodogradnju, ili odluči javnim novcem sanirati propalu banku, taj novac ide u džep brodara i bankara i oni snažno navijaju za takav rasplet situacije. Međutim, taj isti novac prikupljen je od svih poreznih obveznika zajedno, odnosno svaki porezni obveznik sudjeluje u toj količini novca samo jednim malim dijelom. S obzirom da svakom takvom političkom odlukom gubimo relativno mali iznos, taj iznos nije dovoljan da natjera veći broj ljudi da razmisle o njemu ili mu se, eventualno, suprotstave. Ukratko, po teoriji javnog izbora, glasači nemaju poticaj znati i djelovati, dok interesne skupine imaju. A političarima je u interesu prihvatiti zahtjeve interesnih skupina jer ove imaju upravo ono što njima treba – novac i ostala sredstva koja će ih zadržati na pozicijama moći.

Ok, i kakve sad veze ova priča ima sa smećastim rejtingom s početka članka? Pa svaki put kad se financijski pogoduje nekoj interesnoj skupini na bilo koji način, taj novac treba od nekud doći: on dolazi ili iz trenutnih poreza ili iz zaduživanja, što je ustvari jednako oporezivanju budućih generacija.

Primjerice, ako Vlada iz trenutnih poreza subvencionira neku granu gospodarstva koja inače ne bi mogla samostalno preživjeti, znači da transferira novac ili iz džepa građana ili iz neke produktivnije niše koja bi umjesto gubitka mogla donositi dobit i radna mjesta. Nekakav logički zaključak bi bio da Vlada koja dugoročno vodi ovakvu politiku neizbježno osiromašuje narod i ubija gospodarsku djelatnost. Međutim, još je gora situacija kad političari vlastite sitne interese kupuju zaduživanjem. Na taj način ne samo da nas u sadašnjem trenutku trpaju u smeće već se brinu da će upravo tamo biti i buduće generacije na kojima će ostati da otplaćuju taj dug. A čini se da nam se to upravo i događa. Politička inercija i protivljenje interesnih skupina da se odreknu svojih prava pridonijeli su rigidnosti cijena i plaća te gubitku gospodarske konkurentnosti, kažu Standard i Poor's. A Moody's nadodaje kako treba smanjiti poreze, ali i veličinu javne uprave, subvencije brodogradnji, poljoprivredi itd. Kako bi rekao stari James Buchanan - Došla voda do grla, a?

Ali, ono što je u čitavoj priči smješnije od te male tragične međuigre interesenata i političara smo mi, glasači. Ne samo da nam se sve te igrice godinama događaju ispred nosa dok mi (racionalno?) nemamo pojma o ničemu, već ovakva ponašanja i podupiremo. Kao od šale pomiješamo lijepo upakirane specijalne interese sa općim dobrom i onda navijamo za njih – siguran sam da će prva Vlada koja odluči stati na kraj privatnicima koji se boje konkurencije, milijarderskim subvencijama onih koji su u vječnom minusu ili odluči otpustiti neproduktivne uhljebe iz javnih službi odmah izgubiti izbore. Oni će ih, uz našu zdušnu pomoć, smijeniti. A možda sve i nije tako crno, možda sam i u krivu. Ne znam.

Info zona Facebook