Dobro djelo

Dobro djelo

Izlazim iz auta. Jednu ručnu bombu dobro brišem unutarnjim rubom trenirke i bacam u vodu. U mulj i travu. Neka ispadne da je slučajno tu, kao ostatak poslije rata.

Parkirala sam muževu Alfu tik do vode. Smiruje me Cetina dok bezbrižno i bezrazložno teče. Pustila sam Arona da se istrči. Neka se umori, da kasnije ostane što bliže meni. On će pronaći granatu. Ruke u džepovima moje crvene trenirke daju mi snagu. U dlanovima držim dvije ručne bombe. Hladne su. Provlačim prstenjak kroz okrugli okidač i namještam ga tamo gdje je do maloprije trideset godina bez dana iznimke stajao vjenčani prsten. Nedostaje mi.

Jedan pogled u retrovizor na vlastite ispijene oči i ponovo gorčina. Još od prije četiri godine, kad mi je otpala kosa, stalno se vidim bez nje. Narasla je, ali kao da se nije vratila moja kosa, svaki mi je pogled u ogledalo kao vremeplov tuge.

Vremeplov u dane kad sam mislila da mi je život savršen. Moj najbolji prijatelj, moj muž Luka, polako se mijenjao u najvećeg kritičara. Tješila sam se da je to zbog bolesti čije ime izbjegavamo izgovoriti, da je to njegov način da se nosi sa stresom. Stvarno su najveće laži one koje prodamo sami sebi. Na moja propitkivanja bunio se kako stalno prigovaram i nikad nisam zadovoljna. Tvrdio je da radim sve da bih jednog dana imala razloga otići. Ja sam tražila razloge da ostanem. Ni on ni ja tada nismo znali da ja svakako uskoro odlazim. U zadnje vrijeme često se zaključavao u WC po sat vremena, a da se ne čuje puštanje vode. Kad sam pažljivije poslušala, čula sam da tipka po mobitelu. Rodila se sumnja. Prvi put od kad se znamo. A samo jedno za drugo znamo.

Onda je jednom došao kući pijan. Njegove su riječi probadale. Nisam se lagala da su to pijana posla. Nakon ovoliko godina ne postoje pijana posla, samo prešućena koja su u kapljici vina pronašla hrabrost da izgmižu iz usta. Sjena koja me proganjala dobila je ime. Što je još gore, dobila je i lice koje sam poznavala. Marija iz pošte. Ona što joj toliko smrdi iz usta da i staklena pregrada između nje i klijenata to ne može zaustaviti. Mlada udovica sa troje djece. Dva sina i kći.

I to je bio razlog da moj sljedeći korak bude banka. Muškarci se lako preokrenu. Luka nije imao ništa osim stana u kojemu smo živjeli i koji je naslijedio od pokojnog oca. I ja sam morala zaštititi svoje dijete. Zatražila sam izračun koliki kredit mogu podići da mi ne budu potrebni jamci. Jučer je sve bilo gotovo. Trideset tisuća eura prebačeno na Lucijin račun.

Čini mi se kao da je nevažno sve što sam do danas u životu napravila. Istina je da je Lucija moj najveći uspjeh, ali treba biti objektivan. Ponekad mi roditelji sebi pripisujemo previše zasluga kad dijete uspije u životu. Ipak je to u najvećoj mjeri lutrija. Mogla je u bilo kojem trenutku odustati od fakulteta, zaljubiti se u budalu ili zaglaviti na poslu koji joj oduzima zdravlje i živce. Tako sam joj malo značila kad je dobila djecu. Ona u Zagrebu, a mi ovdje. Zamjerit će mi, znam da hoće. Svi smo isti. Roditelji se žrtvuju misleći da nam pružaju sve, mi pamtimo samo ono što nismo imali. Radi nje smo se Luka i ja dogovorili da ćemo nastaviti živjeti ovako. Nije želio biti tata što ostavlja mamu koja je tek preboljela rak. Ovo je bolje. Ovaj privid kojim laže sebe. Ja sam se sa svime složila. Jer već sam znala da me kosti ne bole od mirovanja. Bolest se vratila. Doktorica mi mjesecima daje da uzimam Normabel i Voltaren, tek u ponedjeljak markeri. Bravo, doktorice.

I evo me tu. S mojim Aronom. Zlatni retriver, savršen detalj na obiteljskim slikama koje će netko uskoro spremiti u ladicu koja se rijetko otvara. Lucija je zbrinuta. I Luka je. Imat će nekoga da mu kuha i pere gaće. I da mu pomogne plaćati kredit.

Izlazim iz auta. Jednu ručnu bombu dobro brišem unutarnjim rubom trenirke i bacam u vodu. U mulj i travu. Neka ispadne da je slučajno tu, kao ostatak poslije rata. Drugu vežem pokraj Aronove njuške. Neka ispadne da je pas pronašao i da je slučajno eksplodirala. Neka nitko ne bude muž i nitko ne bude kći od one što se ubila.

***
Luka je bio kod Marije na ručku. Mozak ga je bolio od dječje galame. Stalno je mislio na svoju suprugu. "Činiš dobro djelo", rekla mu je jutros kad je sjedala u njegov auto. "Bit ćeš otac djeci koja su ga izgubila."

Na radiju je blok Thompsonovih pjesama prekinula izvanredna vijest da je na obali rijeke Cetine u mjestu Panj došlo do eksplozije. I da se građani upozoravaju da se ne kreću tim područjem. Nakon očitovanja policije uskoro još informacija.

Zazvonio mu je mobitel. Osjetila su otupjela jer je podsvijest znala. Kad je izgovoreno, nitko nije čuo da je srce skriknulo. Iz usana tišina.

Biografija autorice
Božena Jenjić je rođena i živi u Sinju. Studira na Pravnom fakultetu u Splitu. U braku je i mama je jednog dječaka.

Info zona Facebook