Divlji oganj generacije

Divlji oganj generacije

U vrijeme koje je opisivao Drieu La Rochelle bilo je alkohola, droge i prostitucije da se zaborave praznine, ali tek mi moramo osjećati istinsku zahvalnost prema opijatima suvremene tehnologije koji nam tako dobro bombardiraju i zatupljuju ionako stupidne tikve.

Kad se spominju imena značajnih pisaca više ili manje bliskih fašizmu, a neporecivih po vrijednosti umjetničkog djela, lista obično započne s Hamsunom, potom slijedi Pound, netko se sjeti Célinea, ali rijetke sam čuo da su prozborili koju riječ o Pierreu Drieuu La Rochelleu. Doduše, kod nas još nije prevođen, a mene je privukla fabula njegovog romana Divlji oganj koja je poslužila kao predložak za istoimeni Malleov film. Louis Malle jedan je od onih genijalaca koji se stilski mijenjaju iz filma u film, a da pritom trajno zadržavaju tematski interes za sve što je neobično, iščašeno i nesvodivo u normalne okvire. Ovo filmsko remek-djelo o suicidalnom piscu alkoholičaru, (izvrstan Maurice Ronet u glavnoj ulozi) koji se toliko ispraznio od svega da između sebe i svijeta vidi i osjeća samo zidove, ostavilo je na mene itekako upečatljiv dojam. Pametan netko prepoznao je osjećajnu srodnost lika s pjesmom Smithsa ''This joke isn't funny anymore'', pa je sklopio obje sastavnice u dopadljivu montažu koju možete naći na Youtubeu. Stvar dobro dođe kao nekakav uvod u svijet osjećajno blokiranih i istrošenih.

Drieu La Rochelle rodio se u Parizu 1893., a kao mladić pod snažnim utjecajem zagovornika izravne akcije poput Barrèsa ili Kiplinga sudjeluje u Prvom svjetskom ratu. Preživio je Charleroi i Verdun, a u nekom je okršaju i ranjen. Poslije rata ubacuje se u većinu intelektualnih tokova epohe; zanimaju ga komunizam, nadrealizam, ideje o europskoj federaciji, ali jedini trajni umjetnički interes, koji će ga pratiti tijekom čitave spisateljske karijere, jest istraživanje pojma dekadencije. Ranih 30-ih prošlog stoljeća počinje se ozbiljnije zanimati za politiku, a poslije neuspješnih pokušaja formiranja grupe ljudi koji bi bili voljni uložiti krupni kapital u službu ideje ujedinjene Europe, počinje se sve više priklanjati fašizmu. Sanja neku novu Europu koja bi u isti mah bila aristokratska i socijalno pravedna tvorevina, a karte baca na prihvaćanje suradnje s okupatorskom Njemačkom nakon francuskog sloma 1940. godine. Pred kraj rata razočarao se u fašizam, a u zadnjim zapisima predviđa pobjedu komunizma na globalnoj razini. Morao se po oslobođenju skrivati od pobjedničkog pokreta otpora kod provjerenih prijatelja. Jedan od takvih bio je i André Malraux. Na dan kad je saznao da je izdan nalog za njegovo uhićenje izvršava samoubojstvo prateći tako sudbinu lika iz romana koji ću ovdje predstaviti.
Roman Divlji oganj opisuje posljednje dane Alaina, tridesetogodišnjaka koji se nakon blistavih početnih uspjeha razvodi od američke supruge i potom odaje drogama. Pokušava se skinuti s narkotika, ali mu to ne polazi za rukom, pa završava u jednom odmaralištu punom neurastenika u Saint-Germaineu. Alain na dva dana bježi u Pariz i susreće nekadašnje prijatelje koji uz čitavu jednu grupu okrutnih, rastrojenih i odsutnih žena predstavljaju niz pogođenih portreta međuratne omladine, nemilosrdne i lišene bilo kakvih iluzija o životu. U ovom romanu susrećemo potpuni katalog motiva koji su i u drugim djelima opsjedali Drieua La Rochellea: potraga za apsolutom, muška rivalstva i teško održiva prijateljstva, izdaja i nepostojanost u ljudskim odnosima, nemoć ljudi da pomognu jedni drugima i tanka mogućnost da se zadrži i održi ženska pažnja. Lik Alaina oblikovao je prema Jacquesu Rigautu, nadrealističkom pjesniku i prijatelju koji je okončao život samoubojstvom ili, kako piše Dušan Kovačević u Profesionalcu, samoubio se. Prava, mannovska ironija sudbine nastupa u romanu, a poslije i u životu, kad Dubourg, lik koji predstavlja autora, nastoji spasiti Alaina razgovorom od mračnjaštva i neizbježnog ishoda koji se nadvio nad njim. Podsjeća malo na priču o Jesenjinu i osudi samoubojstva u pjesmi Majakovskog jer će i sam Drieu La Rochelle četrnaest godina nakon objave romana završiti na isti način kao Alain.

Smatram da tema o ispražnjenom i autodestruktivnom liku koji plazi usred generacijski slično poharanih psihologija, nakratko se nekoga dotakne i utekne te sudjeluje u razgovorima i druženjima nakon kojih se ljudi osjećaju hladnije i izoliranije negoli u istinskoj samoći izvrsno odgovara duhu vremena u kojem živimo. U vrijeme koje je opisivao Drieu La Rochelle bilo je alkohola, droge i prostitucije da se zaborave praznine, ali tek mi moramo osjećati istinsku zahvalnost prema opijatima suvremene tehnologije koji nam tako dobro bombardiraju i zatupljuju ionako stupidne tikve. Mobiteli postaju treća ruka, monitori novi par očiju i čovjek se kiborški spaja s tom pustom plastikom iako naposljetku ne uspijeva umaći zajebanoj školi od četiri zida i njenim ispitima na kojima uglavnom pada jer od pustih šalabahtera koje su mu drugi turali ispod klupe ne zna ispisati nijednu stranicu knjige o vlastitom životu.

Info zona Facebook