Splitske uši disciplinirane!

31_03_2014 / 12:47h  |  Autor: KMaja  |  Foto: Martina Vuković
Splitske uši disciplinirane!

Koncerti Discipline poznati su po tome da je nemoguće čuti vlastite misli od količine zvuka koji prodire kroz svaku poru, te je svaki pokušaj verbalne komunikacije osuđen na propast, no ne i za splitsku publiku...

Obožavatelji benda Disciplin A Kitchme pohrlili su u subotu navečer u klub Quasimodo po novu dozu tinitusa – bubnjići su se taman uspjeli oporaviti od posljedneg koncerta ove kultne trojke (sada četvorke) prije tri godine. U 33 godine postojanja benda i 12 objavljenih albuma bilo je dosta promjena u članstvu benda, pa se tako i sada osvježila postava – uigranom trojcu ritam-bas-glas pridružila se i usna harmonika evocirajući uspomenu na zvuk benda iz sredine osamdesetih, kada su imali puhačku sekciju.

Dušan Kojić Koja, Manja Đorđević, Miloš Velimir Buca i novi član Igor Djeke na pozornicu su se popeli sitno iza 22.30, što splitska publika definitivno nije očekivala, tako da su koncert otvorili s 23 godine starim instrumentalom Uho grlo nos pred polupraznim podijem. Bez pauze su nastavili s Evil man, a zatim su slijedili hitovi Prestani da mrziš te Političari+virusi, nakon čega se Koja obratio publici, jednostavnim Hvala. Publika, koje je svakom minutom bilo sve više, srčano odazvala na poziv da zapjeva refren na Neukusu treba reći ne, te jedva dočekala priliku za žešće skakanje na Zar je to sve. Također je odlično prihvaćena Heavy bass blues s istoimenog albuma iz londonske faze, objavljenog '98. godine.
– Reakcija, reakcija! Akcija je jednaka reakciji – uzviknuo je Koja i nastavio pjesmom Društvena mreža. Publika se zatim složno raspištoljila na pjesmu Neko mora to da spreči, nakon koje je slijedio uvjetno rečeno tiši instrumental Manitua mi II.

Koncerti Discipline poznati su po tome da je nemoguće čuti vlastite misli od količine zvuka koji prodire kroz svaku poru, te je svaki pokušaj verbalne komunikacije osuđen na propast, no ne i za splitsku publiku – za tiših dionica instrumentala počeo se probijati mrmor. – Šta je tako zanimljivo da svi pričate usred koncerta? Da sviramo nešto drugo? – ispalio je Koja prije no što su raspalili novu pjesmu Samo disciplina, premijerno odsviranu u Splitu. Klub je sada bio već krcat, publika se opustila i razbacala, tako da je svaka pjesma – a zaredali su se sami hitovi – padala na plodno tlo. Splićani su tako složno pjevali Ako ti je glasno, Da li ti znaš za neki drugi ritam te Bunt, a najdalje su u prošlost zagrabili pjesmom Ah, kakva sreća, objavljenom 1989. na albumu Zeleni zub na planeti dosade, za vrijeme koje je pala i šutka u prvim redovima.

– Hvala, to je bilo to. Izvinite ako nešto nije bilo u redu – rekao je Koja prije no što je s ostatkom benda nakon sat i pol vremena svirke sišao s pozornice, ostavivši bas da odzvanja na pojačalu. Nisu niti došli do drugog kraja prostorije a publikom se počeo širiti refren posljednje odvirane pjesme, pljeskanje i zvižduci. Bend nije trebalo dugo uvjeravati – već nakon par minuta vratili su se na pozornicu, ostavši u eri Zelenog zuba, što im publika nije zamjerila, dapače. Tata i mama dočekani su s oduševljenjem, a Betmen Mandrak Fantom raspametila je prve redove, zaključivši koncert na najbolji mogući način.
Disciplina će još dugo zvoniti u ušima, istina, ali valjda neće proći opet (pre)dugo vremena prije no što budemo imali priliku da nas ovaj jedinstveni bend ponovo razvali zvukom koji je konstantno ispred svoga vremena.