Dijagnoza ili ne?

Dijagnoza ili ne?

Kada se za probleme mentalnog zdravlja odlučimo otići kod liječnika ili psihologa, obično tražimo dijagnozu, te dijagnozu uzimamo zdravo za gotovo.

Kada se za probleme mentalnog zdravlja odlučimo otići kod liječnika ili psihologa, obično tražimo dijagnozu, te dijagnozu uzimamo zdravo za gotovo. Smatramo da dijagnoza opisuje sve naše probleme te da će ona biti ta koja nam daje rješenje.

Klasifikacija psihičkih poremećaja u dijagnostičke kategorije je klasični pristup koji se koristi u psihologiji i psihijatriji već dugi niz godina. Koristi se kako bi skup simptoma koji opisuje pacijent možemo nazvati zajedničkim nazivom. To nam pomaže kod razgovora s pacijentima, razgovora s kolegama, provođenja istraživanja, utvrđivanja potrebe za terapijom lijekovima i odabirom vrste lijekova.

Koji poremećaj je primarna dijagnoza, koji sekundarna

Trenutno se u kategorizaciji psihičkih poremećaja koriste DSM 5 (Dijagnostic and Statistical Manual of Mental DIsorders V) i MKB10 (međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema). DSM i MKB imaju niz zajedničkih i različitih dijagnoza i kategorija. Ono što im je zajedničko je da za svako stanje postoje kriteriji koje osoba mora zadovoljavati da bi joj bio dijagnosticiran poremećaj. Tako u DSM-u postoji više od 400 različitih mentalnih stanja i poremećaja koje je moguće dijagnosticirati te je jako malo kliničara koji tako dobro poznaju i prepoznaju sve te poremećaje.

Kategorije psihičkih poremećaja su umjetni konstrukti. Različiti procjenjivači različito procjenjuju intenzitet simptoma te različite aspekte istog simptoma što čini dijagnostičke kategorije nepouzdanima.

Stavljanje problema osobe u dijagnostičku kategoriju često pojednostavljuje problem te se gubi niz finih opisa specifičnih samo za jednu osobu. U praksi se pokazalo kako su različiti poremećaji često u komorbiditetu odnosno da oko 80% pacijenata tijekom života ima više od jednog poremećaja što onda dovodi do pitanja koji poremećaj je primarna dijagnoza, koji sekundarna, kojeg tretirati, te na koji način. Osim toga niz poremećaja ima jednake kriterije za kategorizaciju, a razlikuju se po jednoj do dvije značajke.

Javlja se pitanje koji poremećaj liječiti, da li onaj koji se pojavio prvi

Kognitivno bihevioralna terapija je danas jedan od raširenijih terapijskih pristupa utemeljenim na dokazima. Kognitivno bihevioralni tretman osmišljen je najčešće davanjem specifičnih uputa kako liječiti jedan poremećaj. Zbog velikog broja komorbidnih stanja javlja se pitanje koji poremećaj liječiti, da li onaj koji se pojavio prvi, onaj koji je na neki način prouzročio druge poremećaje ili onaj koji izaziva najviše poteškoća u životu osobe. Pri klasičnom pristupu kognitivno bihevioralnoj terapiji liječilo se jedan poremećaj s očekivanjem da će uz uspješno svladavanja jednog poremećaja osoba naučiti mehanizme nošenja s drugim stanjima, biti osnažena te da će uspjeti svladati izazove i drugih stanja. Primjerice, osoba koja odbija ići u školu zadovoljava kriterije za školsku fobiju. Daljnjom eksploracijom nailazi se i na klinički značajnu ispitnu anksioznost, separacijsku anksioznost, socijalnu anksioznost te elemente depresivnosti kroz gubitak volje i osjećaj bespomoćnosti. Pitanje je koju dijagnozu dati osobi, koju liječiti i na koji način. Dijagnoza sama pomogne roditeljima i djetetu da znaju kategoriju poremećaja, da mogu sami istražiti i informirati se o tretmanima i tehnikama koje djetetu mogu pomoći. S druge strane, davanje dijagnoze može obilježiti osobu. Sama činjenica da dijete ima neki poremećaj roditeljima a i samom djetetu je često šok koji obilježi njegov daljnji razvoj. U današnje vrijeme modernih tehnologija mladi često onda traže subgrupe na društvenim mrežama koje onda vode ka tome da prenapušu svoje probleme i ostanu u grupama jer ih „jedino tamo netko razumije“. Te grupe su dobre za nekakvu podršku, ali opasno je što nemaju stručno vodstvo i često produbljuju patologiju jedni drugima. S druge strane nemaju svi jednake simptome i komorbiditete te ne znači da će ono što pomaže jednome pomoći drugima.

Identifikacija ključnih zajedničkih procesa

Zbog svih navedenih poteškoća u trećem valu kognitivno bihevioralnih terapija napušta se stari kategorijalni dijagnostički pristup u tretmanu te se pokušava identificirati ključne procese ili konstrukte koji su u osnovi većeg broja komorbidnih psihopatoloških stanja. Koriste se unificirani tretmanski postupci s različitim mentalnim poremećajima bez stvaranja specifičnog protokola s obzirom na dijagnozu. Jedinstveni protokol stvara se s obzirom na kliničku sliku uzimajući u obzir posebnosti osobe te njezinih psiholoških i neurobioloških procesa. Usmjerava se na pažnju, pamćenje, mišljenje, ponašanje, način zaključivanja te samu strukturu ličnosti, osobitosti živčanog sustava, rana iskustva te snage i slabosti osobe. Fokus je na zajedničkim procesima koji su u osnovi različitih komorbidnih poremećaja. Poseban izazov je pronaći koji su ključni procesi na koje se treba usmjeriti kod osobe, te jesu li upravo oni ključni ili se treba usmjeriti na neke druge.

Benefiti individualnog pristupa

Kroz transdijagnostičke protokole pokušava se osmisliti individualni plan terapije jedne osobe vođenjem računa o osnovnim psihičkim procesima te o dodatnim faktorima za koje je utvrđeno kako su u podlozi tri ili više psihičkih poremećaja kao što su doživljaj kontrole, nedostatna tolerancija neizvjesnosti, anksiozna osjetljivost, regulacija emocija, perfekcionizam, izbjegavanje doživljavanja te negativno ruminirajuće mišljenje. Planiranjem tretmana na ovaj način gubi se stigma koja se stječe navođenjem dijagnoze, cilja se temeljne procese koji su u podlozi različitih poteškoća s kojima se osoba suočava što daje veću vjerojatnost da ukoliko se ponovi problem može koristiti iste mehanizme da bi to lakše nadvladala. Rad na pažnji, načinu mišljenja, odnosu prema mislima, percipiranju, pamćenju, radimo na procesima na kojima je dobro raditi kod svih, osoba koje imaju i onih koji nemaju poremećaj. To pomaže normaliziranju aktualnog psihičkog stanja te pomaže osobi da se bolje nosi s njim. Rad na tim procesima može biti i dio mentalne higijene osoba koje nemaju nikakve psihičke probleme. Kroz psihoterapijski rad na taj način pomaže se osobi identifikacija s terapeutom, stvara se bolji terapijski odnos koji sam po sebi pomaže za stvaranje novih ponašanja koja su prilagođenija.

Info zona Facebook