Crtica o kralju rocka

20_08_2015 / 10:30h  |  Autor: Marja Radić  |  Foto: YouTube/Screenshot
Crtica o kralju rocka

Koliko je Elvis bio popularan, svjedoči podatak da je tijekom nastupa na sajmu u rodnom Tupelu pozornicu moralo okružiti 100 pripadnika nacionalne garde kako bi smirili uzbuđene mase obožavatelja i obožavateljica.

O Elvisu Presleyu, kralju rock'n'rolla, sve je napisano već odavno. Razlog zašto ga se prisjećamo, osim što je bio neprikosnoveni glazbeni uzor mladim ljudima, jest njegova nedavno obilježena 38. godišnjica smrti.

Strah od javnog nastupa

Punim imenom Elvis Aaron Presley, rodio se 8. siječnja 1935. u siromašnoj obitelji Gladys i Vernona Presleya u Tupelu, u državi Mississippi. Jesse Garon, njegov brat blizanac bio je mrtvorođenče, te je Elvis, kao sin jedinac, razvio blizak odnos s roditeljima, posebice s majkom. Za jedanaesti rođendan poklonili su mu gitaru koju je svakodnevno nosio u školu.

Prvi javni nastup imao je s deset godina na pjevačkom natjecanju na sajmu Mississippi-Alabama, a s 12 godina dva je puta nastupio na lokalnoj radijskoj postaji: prvi put neuspješno zbog treme, a sljedeći je uspio odsvirati. Bio je previše sramežljiv da bi javno nastupao zbog čega su ga maltretirali u školi i zvali ga maminim sinčićem. Treme se počeo oslobađati u srednjoj školi.

Rani uzori: country, blues i gospel

Nije imao formalnog glazbenog obrazovanja, učio je i svirao po sluhu. Posjećivao bi trgovine s gramofonskim pločama, jukeboxima i kabinama za slušanje. Volio je glazbu country pjevača kao što su Roy Acuff, Jimmie Rodgers, Bob Wills, Ernest Tubb, a utjecaja na Elvisov način pjevanja imao je gospel pjevač Jake Hess.

Od neuspjelih pokušaja do prve rock 'n' roll pjesme

Često je uživo slušao i blues te su mnoge njegove pjesme nadahnute glazbom lokalnih afroameričkih izvođača Arthura Crudupa i Rufusa Thomasa. U srednjoj školi svirao je u glazbenom sastavu po susjedstvu, radio je kao vratar u kazalištu i kao vozač kamiona. Do kraja svog srednjoškolskog obrazovanja 1953. odlučio je baviti se glazbom.

U kolovozu iste godine išao je u tvrtku Sun Records te platio snimanje acetata (vrsta gramofonske ploče koja se odmah nakon snimanja mogla reproducirati) za pjesme My happiness i That's when your heartaches begin. Isto je uradio i iduće godine s pjesmama It wouldn't be the same without you i I'll never stand in your way.

Snimanja nisu dala rezultata, no kada ga je čuo sam šef Sam Phillips, koji je u to vrijeme tražio pjevača koji bi zvuk afroameričkog umjetnika mogao približiti široj publici, pozvao je dva lokalna glazbenika Scottyja Moorea i Billa Blacka te ih spojio. Tijekom pauze od probi Elvis je uzeo gitaru i počeo pjevati That's all right, mama već spomenutog Crudupa, Scotty i Bill su prihvatili, a producent je napokon imao materijal za snimanje. Tako je nastao prvi Elvisov singl, rođendanski dar njegovoj majci, koji je već nakon tri dana bio tražen na radiju. Po nekima je to prva rock'n'roll pjesma.

Kršenje pravila

Do kolovoza 1955. Sun Rec. je izdao već deset ploča glazbenog sastava Elvis Presley, Scotty i Bill. Mješavina glazbenog izričaja koja je krasila Elvisa zadavala je poteškoće u početku. Country radio stanice nisu puštale Elvisa jer su imale previše sličnosti s glazbom afroameričkih umjetnika, dok ga ritam i blues radio stanice nisu voljele zbog toga što je zvučao previše country. Ta mješavina postala je poznata kao rockabilly.

Svoje prve pjesme, uključujući i hit Heartbreak hotel za koji je dobio zlatnu ploču, snimio je za novu izdavačku kuću, RCA. Osim te, na prvom albumu naslovljenom Elvis Presley (1956.) još su Money honey, I got a woman, a na Hound dog publika bi naprosto podivljala: izvodio je kombinaciju naglih pokreta prema ritmu i trzajući nogama čime se rješavao treme. Tinejdžerice su vrištale, plakale, padale u nesvijest... Mediji i društvo su ga osuđivali smatrajući njegove nastupe opscenima i kontroverznima: u tadašnjoj konzervativnoj Americi 50-ih godina viđen je kroz prizmu prekršitelja pravila koji ne radi razlike između glazbenih, rasnih i društvenih granica. Koliko je bio popularan, svjedoči podatak da je tijekom nastupa na sajmu u rodnom Tupelu pozornicu moralo okružiti 100 pripadnika nacionalne garde kako bi smirili uzbuđene mase obožavatelja i obožavateljica.

Elvis u vojsci

Tijekom služenja dvogodišnjeg vojnog roka, zahvaljujući neobjavljenim snimljenim materijalima, producenti su redovito objavljivali singlove. Tako je Kralj od početka do kraja vojnog roka imao 10 pjesama u top 40 singlova: Wear my ring around your neck, Hard headed woman, One night 1958. te A fool such as I, A big hunk o'love 1959. Nakon otpusta izlazi mu novi album Elvis is back! s hitovima Stuck on you, It's now or never i Are you lonesome tonight.

1961. sudjeluje na humanitarnom koncertu na Havajima povodom sjećanja na Pearl Harbor, što označava zadnji javni nastup u sljedećih 7 godina. Od 1964. do 1968. imao je samo jednu pjesmu među prvih 10, i to gospel Crying in the chapel, a gospel album How great thou art donosi mu prvi Grammy 1967.

Elvis na filmu

Osim glazbe, bavio se i snimanjem filmova. Prvi mu je izišao 1956., Love me tender s istoimenom pjesmom, poznat mu je i Jailhouse rock, a samo tijekom 60-ih snimio ih je 27, loše primljenih kod kritičara, no zato dobro isplativih. Elvis je inzistirao na ozbiljnijim ulogama, ali snimao je glazbene komedije manjeg komercijalnog uspjeha. Od tih filmova 15 ih je pratio album s filmskom glazbom, tri koja su bila broj jedan s pjesmama Can't help falling in love, Return to sender, Viva Las Vegas. Zadnji film mu je bio Change of habit 1969.

Početak silazne putanje

Nakon ženidbe i rođenja kćeri jedinice 1968., budući da je bio nezadovoljan svojom karijerom, menadžer mu organizira koncert imena Elvis koncipiran kao emisiju emitiranu 3. prosinca u produkciji NBC-a koja je podsjetila na njegove najbolje dane vrativši ga na vrh. Ohrabren pozitivnim kritikama, vraća se u studio i izdaje album From Elvis in Memphis s hitom In the ghetto. Snima i uspješnice Suspicious minds (prva pjesma na broju jedan nakon sedam godina, ujedno i zadnja), Don't cry daddy i Kentucky rain.

Drugi Grammy donio mu je još jedan gospel album He touched me (1972.). Između srpnja '73. i listopada '76. snimio je šest albuma od kojih je pet ušlo među prvih pet country albuma, a tri su bila broj jedan: Promised land, From Elvis Presley Boulevard, Memphis, Tennessee i Moody blue. Nastupi tijekom '77.  sve su lošiji zbog njegovog zdravstvenog stanja te ovisnosti o drogama i tabletama. Zadnji singl izdan za njegova života je bio Way down, a zadnji koncert održao je u Indianapolisu 26. lipnja. Na dan kada je trebao otputovati na još jednu turneju, 16. kolovoza, umro je od srčanog udara.

Otvaranje vrata afroameričkoj glazbi

Koncerti u Las Vegasu, Houstonu i njujorškom Madison Square Gardenu ostali su upamćeni po rekordnim posjećenostima, a dobrotvorni nastup na Havajima bio je prvo globalno emitiranje koncerta putem satelita. Od legendarnih kičastih kostima, karate plesnih pokreta, pa sve do vokalnih sposobnosti baritona i tenora s kojima je mogao otpjevati najlaganiju baladu, ali i dignuti na noge cijelu dvoranu sa žestokim rock'n'rollom - sve je to bio Elvis. Možda najveća vrijednost njegova umjetničkog djela jest ta što je otvorio vrata afroameričkoj glazbi miješajući stilove crnačkog bluesa i bijelog countyja te je na taj način stvorio novu pop kulturu.