Circus Spalathos

Circus Spalathos

"Pad" je ključna riječ u zadnje vrijeme. Počevši od onih doslovnih, fizičkih padova na zaleđenim splitskim ulicama koji su produkt pada elementarne kulture i odgovornosti gradskih službi, preko pada gospodarskih simbola Dalmacijavina i tranzicijom umrljanog Konstruktora, skorog pada legendarnog splitskog škvera sve do očekivanja pada jednog simbola čije značenje uvelike prelazi domenu u kojoj djeluje i čije je postojanje integrirano u samu srž grada – pada Hajduka.

Cijeli život slušam kako je Split najluđi grad na svitu. Redikuli, specifične situacije, razni dišpeti, spontane fešte – sve su to faktori koji stvaraju splitsku priču, grade atmosferu i reputaciju koju Split i njegovi građani uživaju u (inter)nacionalnim okvirima. Sami žitelji Splita tu auru nose sa sobom i van samog grada, gdje ona u kontrastu s drugom okolinom biva još više naglašena, pomalo i karikirana – pravi hipertrofirani dalmatinski stereotip.

Ta priča je inače simpatična, posebno na kratke staze, ali isto tako deluzivna jer ta kulisa u zadnjih 20 godina uspješno skriva, magli i amortizira fokus na boljke Splita i njegovih građana. Ti stereotipi su zapravo često korišteni za efikasnu neutralizaciju vrlo realnih problema, a u nacionalnim okvirima i za medijskoj diskriminaciji samog grada. Sve negativno što se u Splitu događa se potencira, a uobičajene, svakodnevne vijesti se svode na sunce, more, Rivu i picigin. Koliko puta se može čuti "U Splitu je opet...", iako ni po statistici ni po intenzitetu negativnosti nije ništa gori od ostalih hrvatskih gradova.

Ali, sada se situacija mijenja. Cirkus zvan Split počinje biti van kontrole, dolazi do situacije u kojoj slonovi, lavovi i žirafe bježe iz kaveza, klaunovi pljačkaju posjetitelje, a čitav cirkusni šator se urušava.

Ne znam je li ironija ili logični slijed što je u ovakvom šizofrenom razdoblju na čelu grada vlast koju "vodi" individua čije se karikirano djelovanje i pojavnost poprilično uklapaju u prije navedene poredbe. U smislu korisnosti za društvo nisu ni njegovi prethodnici bili ništa bolji, ali nijedan nije došao ni blizu simbolizmu koju predstavlja aktualni gradonačelnik i koji je u potpunoj sinkronizaciji sa aktualnom degradacijom cijelog grada.

Pad je ključna riječ u zadnje vrijeme. Počevši od onih doslovnih, fizičkih padova na zaleđenim splitskim ulicama koji su produkt pada elementarne kulture i odgovornosti gradskih službi, preko pada gospodarskih simbola Dalmacijavina i tranzicijom umrljanog Konstruktora, skorog pada legendarnog splitskog škvera sve do očekivanja pada jednog simbola čije značenje uvelike prelazi domenu u kojoj djeluje i čije je postojanje integrirano u samu srž grada – pada Hajduka. U ovoj priči su karte zasad postavljene tako da samo Hajduk može naći nekakav izlaz, i to na mišiće, upravo zahvaljujući povijesnoj simbolici koju uživa te akumuliranom revoltu koji svakim danom raste zbog kontinuiranog jada koji ovaj grad pogađa.

U ovome kaosu koji eksponencijalno raste, velika opasnost leži i u tendenciji da se krene linijom manjeg otpora te se drugi grad po veličini u Hrvatskoj prepusti odumiranju svih većih gospodarskih subjekata te ostavi monokulturalnosti turizma, koji se zbog deficita stručnog kadra na upravljačkim pozicijama sve više nameće kao jedina izgledna mogućnost Splita.

Vladavina (u najbolju ruku) mediokriteta nas je dovela do situacije da je normalna stvar da se u Splitu ništa korisnije i kompleksnije ne može ostvariti, da je planiranje zadnja radnja koja je ikome na pameti te da smo u nacionalnim okvirima prosto smatrani kao zadnja rupa na sviralu.

Split je grad paradoksa, budućnost nam svašta može donijeti – uz pravu konstelaciju u jako kratkom vremenu stvari mogu poći rapidno prema boljem. Jedini je problem što tu budućnost trenutno ne mogu vidjeti ni s bujnom maštom. Vjerojatno nas u skorom vremenu čeka još klizanja po mulju, ali još me više brine tko će tu biti kad se ukaže prilika za iskakanje iz njega? Hoćemo li, kao i u zadnja 2 desetljeća, kružiti u jednom te istom razredu, samo ovaj put na samom dnu?

Vrlo je jasan osjećaj da je svima dosta i da više uopće nije smiješno – svako društvo ima granice, a gledajući recentne situacije u gradu, ako stvari ne krenu prema boljem, vrlo brzo bi se famozni stereotipizirani dalmatinski temperament mogao pokazati u punom svjetlu.

Metaforički rečeno, danas u splitskom akvatoriju pluta mnogo nafte, a mnogi se igraju šibicama.

Info zona Facebook