Čarobni trenuci grada

Čarobni trenuci grada

Kada konačno padne mrak, paunovi jedan po jedan, jakim, malo nezgrapnim zamahom krila polijeću na grane gustog zimzelenog drveća kroz čije krošnje možeš vidjeti komade neba. Sjedeći tu, osjećam se kao da me netko premjestio u drugi svijet ili u san.

    •  Moja prijateljica Slavica otkrila je stablo jabuke koje raste pored parkirališta uz jednu zgradu. Većina ljudi možda ne bi to stablo pogledala dva puta, ali Slavici je ono nešto posebno te je sada postalo dio jedne njene gradske rute od A do B, kada ide pješice. Prolazeći kraj njega, bere jabuku koju jede dalje putem. Odvela je i mene do njega i dopustila mi da uberem samo jednu jabuku (bila je mala pa sam lobirala za još jednu) jer prema njoj, ako dođem doma s 20 jabuka onda se poanta i čar svega toga gubi. Ovako ga se mogu sjetiti ako sam negdje u blizini, da posjetim stablo i da se počastim jabukom.

      Ja na taj način volim jedan mali trokutasti park, koji je za mene isto čudesan kao što je to stablo Slavici. Negdje kada padne sunce treba se uputiti na malo brdašce pokraj splitske tvrđave Gripe. Tu je parkić s par klupa, koji nije ni po čemu poseban na prvu. Ali ako sjedneš i sačekaš desetak minuta, počet ćeš polako primjećivati da neki lagani koraci šuškaju oko tebe. Tada se možda sjetiš da su ti rekli da oko tvrđave Gripe žive paunovi. I stvarno, evo ih, siluete koje hodaju oko tvoje klupe, odavno priviknute na ljude. Nitko ne zna kako su tu došli i zašto su baš tu ostali, a ima nešto čarobno u tome da si okružen pticama koje inače žive u Indiji i jugoistočnoj Aziji. Kada konačno padne mrak, paunovi jedan po jedan, jakim, malo nezgrapnim zamahom krila polijeću na grane gustog zimzelenog drveća kroz čije krošnje možeš vidjeti komade neba. Tu će provesti noć, povremeno ispuštajući čudne zvukove. Sjedeći tu, osjećam se kao da me netko premjestio u drugi svijet ili u san.

      Sjećam se još jednog takvog mjesta koje sam s prijateljicom otkrila dok smo živjele u Lisabonu. Obje smo između treće i četvrte godine faksa dobile iznenadno praksu u Portugalu pa smo se bez puno planiranja našle u Lisabonu - gradu koji je čaroban iz niza razloga. Kada nismo bile na poslu, istraživale smo grad lutajući gore-dolje njegovim uzbrdicama, nizbrdicama i vijugavim ulicama. Odmah smo na početku naišle na jedno mjesto koje je od tada za nas postalo kultno – Parque Principe Real. Taj park jednom je pripadao bogatoj gradskoj četvrti Bairro Alto, danas poznatoj po noćnom životu, kada sve vrste ljudi i glazbe preplavljuju njene po danu mirne ulice. Parque Principe Real označava sjevernu granicu ovog susjedstva i neobičan je po tome da su u njemu posađena egzotična stabla. Ta su stabla vjerojatno došla iz obližnjeg botaničkog vrta te su tijekom više od jednog stoljeća poprimila gigantske proporcije, dajući cijelom parku bajkovit izgled. S grana ogromnih stabala smokve, kao da su u Kambodži, vise dugi korijeni. Tu su i palme, magnolije i mnoge druge vrste drveća ispod kojih sjede ljudi na travi. Za jednu je granu privezan zvučnik koji je mali kiosk-kafić instalirao za glazbu. Noću niske lampe osvjetljuju puteljke kao u nekakvoj začaranoj šumi. Ali najzanimljivije u parku jest stablo koje nijedna od nas do tada nije vidjela niti u knjizi. Ogromni puzajući cedar, čije se grane od jednog debelog niskog debla, kao kraci ogromne hobotnice, prelijevaju preko široke pergole koja ga okružuje. Cedar je toliki da ga već na udaljenosti od par ulica možeš namirisati. Svi prijatelji koji su nam došli u posjet bili su zadivljeni njime, a mi bi u svakom prolasku kroz park sjele ispod njegovih magičnih grana na neko vrijeme, uživajući.

      I tko zna za koliko još takvih stabala jabuka, puzajućih cedara ili paun-parkova svatko od vas zna. Gradovi u kojima živimo puni su ovakvih osobnih mjesta koja su kao neki vanjski produžeci naših stanova. Ponekad su takva mjesta dobrodošli portali koji nas vode iz regularnog svijeta u neki drugi, možda čarobniji.

      Info zona Facebook