Bez naziva nije Chelsea Hotel, ali...
Nadali su se da će njihov prostor nastaviti živjeti i nakon Salona. I jest. Bez naziva nije Chelsea Hotel, ali ima taj isti duh. To je mjesto gdje se postavljaju ona pitanja koja su mučila, a koja i dan danas muče umjetnike diljem svijeta.
Sivo-bijela prostorija na dnu kratkog stepeništa dugo je služila kao skladište knjiga nekadašnje Sveučilišne knjižnice kod Đardina. Nakon preseljenja knjižnice bila je zapuštena i zaboravljena. U samo par jesenskih dana prošle godine došli su neki tamo mladi ljudi, razmontirali sve police i kompletno očistili sobu. Ostale su samo viseće lampe njišući se na dugačkim kablovima sa stropa.
Onda se taj očišćeni prostor počeo puniti – pronađenim namještajem, kanticama za boju, četkama, metlama i ljudima – sve više i više njih. Tako sam i ja došla pomoći saznavši da su tamo neki mladi ljudi zapravo studenti Likovne akademije u Splitu, koji su odlučili napraviti mali studentski dnevni boravak. Raspoređeni širom grada, studenti u različitim odsjecima iste godine uopće se nisu poznavali. Htjeli su stvoriti prostor za susrete i interakciju.
Spustila sam se niz stepenice i ušla u sobu pred kojom je stajao naslov Bez Naziva. Na podu je bila položena velika polica za knjige koju je momak s ogromnom kovrčavom kosom bojao u bijelo. Kada sam ga pitala za organizatore, vratio me na ulaz zgrade ispred kojeg su, ispostavilo se, organizatori uživali u jumbo pizzi. Bili su vedri i bilo im je drago da se pojavio još jedan volonter. Ukratko su mi objasnili njihovu viziju o prostoru koji će služiti kao mjesto neformalnog okupljanja studenata likovne akademije kroz druženja, predavanja i izložbe. Uspjeli su dobiti neke novce od Hrvatske udruge likovnih umjetnika namijenjene za uređenje prostora i cilj im je bio osposobiti ga do otvorenja Splitskog salona. Nadali su se da će njihov prostor nastaviti živjeti i nakon Salona.
I jest. U prvih mjesec dana održan je niz predavanja i događanja u prostoru. Grupica starijih studenata i onih koji su diplomirali vrijedno osmišlja novi program za svaki mjesec, planira suradnju s drugim galerijama na regionalnoj razini te se brine za budućnost prostora. Svašta se još kuva i svi su i dalje uzbuđeni vidjeti što sve još će taj prostor udomiti. Trenutno se radi na prvoj izložbi u prostoru. Osim toga, glavno je pitanje kako će se voditi prostor, tj. kako motivirati mlađe studente da polako preuzimaju odgovornost. Ideja je da se vodstvo ovog prostora nasljeđuje, kao neka vrsta nasljeđa Umjetničke akademije u Splitu. Svojim trudom studenti sami doprinose sadašnjem i budućem životu te male zajednice.
Kada si unutra i baciš pogled u vis, zamisliš galerijski kat kao proširenje male kolekcije doniranih materijala za čitanje. Zagledaš li se u veliki bijeli zid, zamisliš izložbu ili projekciju. Nakon predavanja ili nekog od dosadašnjih događaja vidiš kako pričaju ljudi u grupicama od troje, četvero. Upoznavaju se, šale, dijele neka ista ili različita mišljenja, neke buduće ideje. Bude ti drago kad vidiš da ljudi dolaze, da proviruju, i da se nešto novo događa. A studenti Akademije su najsretniji. Kažu da su već upoznali toliko ljudi s vlastitog fakulteta za koje prije uopće nisu znali.
Umjetnicima je potrebno međusobno druženje jer se tako, između ostalih stvari, isprepliću ideje. U knjizi Patti Smith koju sam nedavno pročitala a koja nosi ime Just Kids, prvi sam put čula za Chelsea Hotel u New Yorku. To je bio hotel u kojem su umjetnici mogli živjeti i plaćati stanarinu umjetničkim djelima u slučaju da nisu imali novca. Zbog ove liberalne politike veliki broj umjetnika, glazbenika, pjesnika i drugih ljudi na marginama društva živio je u sobama Hotela Chelsea, uključujući već spomenutu Patti Smith, Roberta Mapplethorpea, Boba Dylana, Leonarda Cohena, Janis Joplin, i Allena Ginsberga. Na neki način ta je zgrada postala njihovo malo sveučilište. Pokazivali su jedni drugima svoju umjetnost i radili skupa. Tu su se dijelile ideje, nova otkrića i inspiracije i stvarala se specifična kreativna i prijateljska atmosfera u tom neobičnom susjedskom odnosu. Predvorje hotela, sa svojim kaučima, foteljama i umjetničkim djelima na zidovima, bio je prostor gdje su se susretala dva svijeta, onaj vanjski svakodnevni i onaj unutarnji, umjetnički, skriven u naizgled običnom hotelu. Patti Smith često bi sjedila na kauču u predvorju pišući nešto, čekajući da upozna onoga tko će ući u hotel taj dan.
Bez naziva nije Chelsea Hotel, ali ima taj isti duh. To je mjesto gdje se postavljaju ona pitanja koja su mučila, a koja i dan danas muče umjetnike diljem svijeta. Koja je uloga umjetnosti u društvu? Kako ona može biti nešto subverzivno a imati moć da potakne i prodrma? Kako se može pokrenuti suradnja i međusobno poticanje među mladim, neafirmiranim umjetnicima? Bez naziva je u tom smislu zamišljen kao prostor za druženje, ali i kao prostor koji omogućava potragu za odgovorima.
By the people, for the people!