Besplatno je obrazovanje opasno
Država nisu studenti, nisu učenici, nisu građani – država je mistificirani pojam, velikodušna sisa koja dopušta da je oni koji su na državnom prostoru cijede – ali ne može, pobogu, baš uvijek sve biti na račun države.
Besplatno je obrazovanje štetno
Grubo zvuči, ali znanje košta i mjerljivo je. Percepcija da je obrazovanje besplatno je štetna jer što je besplatno, ne vrijedi, rekao je ministar obrazovanja, znanosti i sporta Vedran Mornar gostujući u emisiji Pressing televizije N1. Da, znanje zaista košta. Postoji naime čitav niz studenata koji za svaku akademsku godinu, ne ubrajajući troškove knjiga i drugih materijala, izdvajaju 7 000 kuna i više. Postoje i studenti postdiplomskih studija koji izdvajaju i 10 000 kuna po semestru. A ako je, pak, ono što je besplatno, ujedno i bezvrijedno, onda se treba zapitati znači li to da će se rođenje djeteta početi naplaćivati, da će se staviti cijena na razgovor s prijateljem, poljubac ili zagrljaj? Ako hoće, svakako se nadam da će se država smilovati pa uvesti, u pravom kapitalističkom duhu, blagdanske i rođendanske popuste jer u protivnom će si malo tko moći priuštiti više od tapšanja po ramenu u svoja četiri zida – čestitanje rođacima do 20. koljena bit će prevelik luksuz za one koji rade za minimalac. A studenti koji dižu kredite da bi mogli studirati morat će se, bojim se, takvog luksuza u potpunosti odreći. Ako je, napokon, bezvrijedno ono što je besplatno, pozivam sve da prestanu protestirati protiv spalionice smeća u Kaštelima, da odustanu od napadanja Plomina C jer čisti je zrak besplatan, što znači da ništa ne vrijedi. Pozivam ih i da prijeđu s vode na Coca Colu ili bar na Janinu vodu s porukom - ona ipak nešto košta, sigurno onda ima u njoj nekog vraga kojeg u besplatnoj vodi nema - nije valjda da košta nešto samo zbog Coelhove poruke. Ako je uostalom, vrijedno samo ono što se plaća, onda se iz toga može iščitati da će i svi oni koji žele sudjelovati u predizbornoj kampanji ili kreiranju političkog programa jedne stranke ili predsjedničkog kandidata morati volontirati jer, potvrdilo se u posljednjih dvadeset godina, njihov se rad pokazao potpuno bezvrijednim.
Ministar tjera da se zapitam i što je s darovitim učenicima i studentima koji na temelju svojeg rezultata primaju stipendije ili su oslobođeni plaćanja upisnine. Hoće li im se povisiti stipendije kako bi se pokazalo koliko je njihovo znanje, koje im je stipendiju i besplatni studij i omogućilo, vrijedno? Hoće li učenici koji namjeravaju dobivati dvojke plaćati udžbenike jeftinije od onih kojima je namjera da budu odlikaši? Hoće li postojati i različiti iznosi upisnine na fakultet ovisno o tome koliko će netko prikupiti ECTS bodova? Pitam naprosto zato jer je ministar rekao da je znanje mjerljivo. Kao što su znanstvenici, povedeni idejom da je vrijedno samo ono što se može kvantificirati, pokušali mjeriti moždane valove Einsteinova mozga, tako će možda osmisliti kakav stroj za mjerenje znanja. Ako hoće, nadam se da red čekanja neće biti koliki i teško oboljelima za magnetsku rezonancu, jer neki bi u tom slučaju mogli propustiti čitavu akademsku godinu. Možda je ministar htio reći da je besplatno znanje zapravo opasno: opasno je, naime, studirati iz ljubavi prema znanju, opasno je obrazovati se da bismo se naučili kritički misliti i prosuđivati, opasno je, napokon imati takav obrazovni sustav u kojem se studij bira prema interesu a ne prema potrebama tržišta rada. Opasno je jer bi to značilo promišljati, a promišljati znači djelovati. A djelovati, pak, znači imati aktivne građane a ne ono što se u gramatici naziva trpiteljima radnje.
Dosta je šale na državni račun (i s državnom računicom)
Smatram da bi bilo razumno da se studentima koji se školuju na račun države uvede obveza da ostanu neko vrijeme u Hrvatskoj ili da vrate novac ako odu van. To su napravile puno demokratičnije zemlje nego što je to Hrvatska, kao Engleska, nastavio je ministar tržišnu retoriku. Ako i zanemarimo sumnjivu usporedbu Hrvatske i Engleske te predstavljanje Engleske kao demokratičnije zemlje (o tome bi se dalo satima diskutirati), zanimljiv je taj izraz, „na račun države“. To vam je, znate, kao ono kad se netko šali na vaš račun ili kad netko pije na vaš račun. A državi je toga dosta. Jer država nisu studenti, nisu učenici, nisu građani – država je mistificirani pojam, velikodušna sisa koja dopušta da je oni koji su na državnom prostoru cijede – ali ne može, pobogu, baš uvijek sve biti na račun države. Kako samo ti studenti mogu biti toliki oportunisti, toliki podlaci koji fakultete Lijepe Naše Zemlje Znanja upisuju samo zato da bi zgrabili diplomu i pobjegli? Iako im po završetku studija poslovne ponude pljušte sa svih strana, oni napuštaju svoje roditelje, prijatelje, muževe i žene, djevojke i momke, one spomenute rođake do 20. koljena kako bi svoje golemo (kažem golemo jer ne znam koliko je točno; pitajte ministra koji to može izmjeriti) znanje koje im je država dala trošili na inozemne poslodavce.
Za odljev mozgova, može se lako dekodirati ministrova izjava, krivi su oni koji svoje mozgove tako besramno odlijevaju, tako ih olako prostituiraju kao da su to njihovi, a ne državni mozgovi. Krivi su mladi koji odlaze, a ne država koja im ne dozvoljava da žive od svojeg znanja. Ili je pak ministar izmjerio da je znanje koje studenti u Hrvatskoj stječu na fakultetima na toliko niskoj razini da, prema visokim hrvatskim standardima, nisu zaslužili nikakav posao, a kamoli onaj na kojem bi dobivali plaću u skladu s troškovima života. Ako je tako, ako je znanje koje studenti stječu na fakultetima na toliko niskoj razini, ako je toliko bezvrijedno da ne zaslužuje radno mjesto i plaću, to nas vraća na početak – u tom bi, naime, slučaju obrazovanje u Hrvatskoj trebalo biti besplatno.