Aurorin zmaj

Aurorin zmaj

Poslije bi mogla krenuti dalje i vidjeti cure na drugom katu, a onda se pobrinuti da je u tamnicama sve u najboljem redu. Ne želimo da glava grada bude nezadovoljan, zar ne?

Aurora prekine poziv koji je upravo primila. Nije bila sigurna je li joj drago što se odlučila javiti ili ne. Alkoholom je napunila čašu do vrha i progutala dvije tabletice koje joj je konobarica iz kluba dala. Jedna je dovoljna, rekla je i navodno odmah djeluju. Odlično, dvije će djelovati još brže. Zalila je cvijeće za koje nije ni znala zašto je nabavila niti zašto ga je zalijevala kad je vražja trava bila plastična. I podsjećalo ju je na kukuruz. A bilo je crveno. Usput je popravila šminku u ogledalu i kipući, također umjetni dekolte u najnovijoj haljini. Stariš, curo. Stariš. Zapalila je cigaretu, no brzo ju je ugasila jer i te proklete stvari ubrzavaju starenje kože. Prokleto bilo i vrijeme koje nas sustigne sve. Skupila je stvari u torbicu i krenula. Vrijeme za posao. Bila je vedra noć i odlučila je hodati. Neka samo vidi budalu koja je odluči napasti. Kad se treći put našla u istoj ulici shvatila je da su one dvije gluposti počele djelovati. Ili je napokon izgubila razum. Jedno od toga dvoje. Pomislila je da joj je svejedno, no ipak se nadala da je to zeza kemija u želucu. Provjerila je zlatni sat na ruci koja je također nekad radila, nekad nije i zaključila da ima još malo vremena a i hodanje u visokim petama sport je sam za sebe. Ugledala je klupu u malom dječjem parku za koji nije ni znala da postoji i odlučila sjesti. Nazvat će nekoga da je pokupi. Očekivao bi da je park prazan u ovo doba, no kržljavom dječaku na ljuljački očito nitko nije rekao da treba doma. Nije ni došla do klupice kad je i on ustao i krenuo prema njoj. Nije poznavala ničiju djecu no to ispijeno lice definitivno je znala. Hod previše umoran za nekoga tako mladog, nepočešljana kosa, ali prkosno visoka brada i ravna kralježnica. Nema lomljenja tih leđa, pomislila je. Znala je njegove roditelje i okrenuo joj se želudac – ovaj put zbog kemije u glavi, ne zbog one u želucu.

„Kasniš“. Dječak je bio tih, no dovoljno glasan. Govor koji usvojiš kada ne želiš da se zna da postojiš.

„Ja nikada ne kasnim“, Aurora je odgovorila i automatski poželjela cigaretu u ustima dok je gledala dječaka. Nervozno je savršeno nalakiranim umjetnim noktima grebala po šljokicama na novoj haljini. Punu minutu ni jedno ni drugo nije govorilo, već su se međusobno promatrali. Ona vrsta nijemog analiziranja osobe od glave do pete, izvana iznutra (s ograničenim informacijama) kada nisi sasvim siguran u koju je kutiju smjestiti. Možeš li je uopće smjestiti.

„Nisam mislio da ćeš biti živa.“ Dječak je prvi progovorio. Prokleto plave oči.

„Pff“, mahnula je rukom. „Molim te, ja sam nepobjediva.“

„Zato sam i bio siguran da si gotova.“

Bacila je pogled na njegove tanke ručice u dugim rukavima tri broja veće majice koja je dobro sakrila grbu na laktu. Aurora je, nažalost, znala što tražiti.

„Kupila ti je onu drvenu palicu za rođendan, zar ne?“ upitala je zureći u njegove nokte ,izgrižene do mesa, koji su virili pod rukavima.
„Rekla je da je tata igrao bejzbol kad je bio mojih godina“, dječak je trijezno potvrdio. Njegove čiste ogromne plave oči, daleko starije od njegovih, sjetila se, trinaest su godina prkosno zurile u njene. „Da pravi muškarci vole sport i da je vrijeme da počnem trenirati ako želim biti dobar kao što je on bio.“

„A onda si ti rekao da pravi muškarci ne ostavljaju ženu i dijete radi drugog muškarca i…“

„Barem me ovaj put odvela u bolnicu“, dječak je dovršio. „Rekla im je da sam pao niza stepenice.“

„I povjerovali su joj koliko i Kennedyju da se nije valjao s Marilyn Monroe“, Aurora je promrmljala u bradu i protrljala si ruke od ramena do šaka. Vrat joj se naježio i osjećaj joj se nije sviđao ni najmanje.

Dječak se namrštio. „S kime?“

„S Marilyn Monroe. O, ne brini, otkrit ćeš je dovoljno brzo. Ona je jednostavno čarobna, prekrasan stil.“ Otvorila je torbicu i psujući kopala po njoj. U prokletoj stvari nikako naći ono što ti treba. Kad je napokon odustala i podigla pogled, otkrila je onaj dobro poznati smijeh malog vraga na dječakovim usnama. „Koji ti je vrag, mali?“

„Znam da želiš cigaretu sada“, podbo ju je. „U redu je, već sam probao.“

Suzila je oči. „Znam da lažeš. I da, ubila bih za cigaretu sada jer mi se zezaš s glavom, ali je neću zapaliti. Znam da ćeš me tražiti jednu, a ja ti neću moći reći ne.“

Dječak je sjeo na klupu i podigao noge prigrlivši koljena. „Jedan srednjoškolac mi je ponudio jednu jučer.“

„Charlie Parker.“ Aurora je sjetno uzdahnula i sjela do njega. Glupa velika stopala i mala obuća.

„Da, ali odbio sam. Sada mi je žao. I on ima plave oči kao ja, ali njegove su puno ljepše.“ Zagrizao je unutrašnjost obraza kad je to rekao. Ono što se jedino moglo opisati kao sram ugrijalo mu je obraze.

„Tvoje su puno ljepše od njegovih. On će s vremenom biti sve ružniji i trebat će mu kolica za onaj pivski trbuh koji gura ispred sebe.“

Dječak je zinuo. „Nema šanse.“

„Kad ti kažem“, Aurora se nasmijala. „Napumpat će neku kravu tamo, rastat se i dane provoditi skupljajući lovu za alimentaciju i trošeći tu istu lovu na kurve. Propast će veliko i propast će glasno.“

Dječak zazviždi i počeše svoju gustu kosu kojoj je pranje trebalo prije tri dana. „Ali njegov tata je gradonačelnik, imaju veliku kuću, bazen… Hvali se njime stalno. Ne vjerujem da mu on ne bi pomogao.“

Aurora prekriži noge i namjesti se tako da je osjećala utjehu dječakove topline, a nadala se i on njenu. „Ah, maleni. Svaki roditelj ima granicu kad je u pitanju prihvaćanje ponašanja svog djeteta. Nekima su veće, nekima manje. Treba ih otkriti. Ti i ja to najbolje znamo.“ Htjela ga je potapšati po ramenu no znala je da mu se to ne bi svidjelo.

Neko su vrijeme oboje zurili u prazno. Ona je razmišljala o prošlosti, dječak o budućnosti. On je skupljao hrabrosti da se povjeri, ona da ga zagrli. Kad su se obje stvari dogodile, dogodile su se u isto vrijeme. Aurora ga je skupila u ruke a on je govorio igrajući se šljokicama na njenoj haljini.

„Nije me udarila zato što sam joj rekao ono za staroga“, mrmljao je. Znam, Aurora je htjela reći ali je samo sjedila i šutjela. „Mislim, je i za to ali me tada nije vodila u bolnicu. Petkom uvijek radi dvije smijene na poslu jer štedi za to da se odselimo. Ali taj dan nije jer me trebala voditi zubaru da mi popravi ono što je... Ne znam, zaboravio sam na to jer me prestalo boljeti. Kad se vratila, uhvatila me u svojoj sobi.“

Auroru su prošli trnci od vrha skupih cipela do svježe obojanih platinastih korijena. Kurva jedna bezvrijedna i krepana. Nadala se da trune u paklu. Duboko je uzdahnula i poravnala već savršenu kosu. Odmaknula se od dječaka i okrenula ga tako da ga može gledati u njegove jebeno tužne oči.

„Sada me poslušaj i zapamti što ću ti reći. Čuješ me? Ta te se kuja boji. Misli da si najstrašnija stvar na svijetu jer te ne razumije i nikad neće, zato se prestani nadati. Kad ti to jednom sjedne, željet ćeš napravit najgluplju moguću stvar i dignuti ruku sam na sebe. Neću ti reći da to ne radiš jer znam da nema koristi. Ti ćeš to svejedno napraviti. Predomislit ćeš se kad bude trebalo.“

„Ona me se ne boji. Mrzi me. A i ja nisam strašan.“

„Jesi, a znaš što te čini opasnim, mali? To što ćeš shvatiti da jesi. Ona će te udariti i ti ćeš svaki put ustati. To ćeš raditi sve dok jednog dana ne pošalješ njeno jadno dupe iza rešetaka zbog svega onoga što je radila.“

„M-molim?“ dječak je glasno progutao.
„Dobro si me čuo. I onda ćeš pokupit svu lovu koju ima i početi graditi svoj život. Voljela bih da to napraviš što ranije, ali eto. Valjda sve ima svoje vrijeme. I znaš što, od sada ću te zvati zmaj. Eto koliko si strašan.“ Cmoknula je njegov ispijeni obraz i maknula kosu sa šokiranih očiju. „I znaš što još? Kad napokon počneš bolje jesti i rasti bit ćeš još ljepši. I molim te, molim te, molim te, nemoj više koristiti njenu prljavu šminku. Strah me i pomisliti da diraš nešto njeno.“

Dječak podigne glavu. „Ali ti koristiš puno šminke.“

„Zmaju, ja sam stara.“

„Nisi toliko stara.“

Za taj komentar cmoknula ga je još jednom. „Eh, nažalost jesam. Ali svakih par godina odem jednom dobrom doktoru da izravna što treba ravnati i uvuče što treba uvući.“ Dječak po tko zna koji put u kratkom razgovoru iskrivi lice, ovaj put iz gađenja. „Znam, znam. I meni je gadno, ni ja ne pitam pitanja. Probudim se u zavojima, tražim račun i čekam da budem lijepa. Isplati se. Tajna je u hidrataciji“, namignula je.

Aurora se ustane i prasne u smijeh kad izgubi ravnotežu.

„Ti si luda.“ Dječak kaže također ustajući. Isprana trenirka zapamtila je oblik njegovih mršavih koljena i to je iz nekog razloga ubode u točku u prsnom košu na koju nije voljela misliti.

„Istina, istina. Ali u tome i jest životna tajna. A kad ih večeras, izgleda, dijelim šakom i kapom, evo ti još jedna.“ Nagnula se prema dječaku i zavjerenički šapnula. „Kad ti Charlie Parker za dvije godine ponovo priđe i ponudi ti da probaš nešto što prije nisi, reci da. Njega će sjebati, a tebe osloboditi. A ostalo ću ja srediti.“

„Ne znam što želiš reći, ali dobro.“

„To je moj zmaj. I još nešto. Obećaj mi da ćeš naučiti kuhati i bolje jesti. Ne one splačine koje ti ona daje za večeru.“

„Dobro.“

„Ali nemoj pretjerivati. Teško je isisati salo iz guzice.“

„Fuuuj“, dječak je prekrio usta rukama. „Odvratna si.“

„Istina, kažem ti. Istina.“ Aurora ponosno potapša svoje bokove. „Vidimo se, zmaju. Bilo mi je drago.“
Pjevušeći glasnije nego što je bilo primjereno, u osam sati navečer odlučila je nastaviti šetati na posao. Koliko je to moglo biti teško? Negdje unutra znala je da bi je noge trebale ubijati, no jedva da je osjetila. Život je bio dobar. Kad se napokon dovukla na cilj, zaustavila se pred vratima svog kluba i s osmijehom pozdravila ogromni neonski znak. Dvadeset pet godina krvi, znoja i suza i uspjela je. Vlasnica najpopularnijeg kluba za noćne ptice i najveće fetišiste koji nitko se nije usudio naglas spomenuti a svi su htjeli zaviriti unutra. Pokušavali su je zatvoriti više puta nego što je mogla izbrojiti, ali nitko nije uspio. Nije kršila zakone (barem ne one bitne), a i sama glava grada bio je čest gost.

„Aurora, tu si“, kroz vrata je banula jedna od konobarica. „Kasniš.“

„Kraljica nikad ne kasni. Svi su drugi došli rano.“

Konobarica je zazvonila negdje iz grla. „Genijalna si. Nego, onaj tvoj prijatelj te čeka već sat vremena. Čak je dežurao ispred vrata dok nismo otvorili. Nisam ga poslužila jer je došao pijan. Chuck… ili nešto tako.“

„Charlie“, Aurora je ispravila. Uzdahnula je i krenula unutra. Brzo je zastala. „Čuj, probala sam one tvoje bombončiće koje si mi dala prošli tjedan.“

Konobarica je zabljesnula ogromnim osmjehom. „Genijalna stvar, zar ne? Ne brini, znam da ne smijemo davati gostima i ne bi mi palo na pamet. Znam da okreneš glavu ako oni sami donesu nešto ali da si inače protiv toga. Stvarno luda stvar, jedna i pričala sam sa svojim psom cijeeelu noć. Dečko mi je umirao od smijeha. Nego, pričaj. Slavila si nešto ili?“

„Aham“, Aurora je potvrdila skidajući kaput s konobaricom za petama. Pravila je pauze jer se to pokazalo većim izazovom nego što je mislila. „Javili su mi da mi se mama objesila. Našli su je nakon tjedan dana.“

„Ajme“, konobarica promijeni tri nijanse u ta dva sloga.

„To je dobra vijest, draga. Bila je gora od tvog starog. Ona je ona koja mi je zeznula lakat.“

Konobarica se lecnula i odjednom smanjila pred Aurorinim plavim očima uokvirenim umjetnim trepavicama. Aurora ju je zagrlila i šapnula nešto na uho.

Konobarica je vratila slabašnu verziju ranijeg osmjeha. „Kažeš mi da sam tvoj mali zmaj svaki put kad je nešto ovako u pitanju. Jesi zato nazvala klub Aurorin zmaj?“

Aurora još jednom zastane. Bilo joj se teško koncentrirati na hod i slaganje rečenica u isto vrijeme. „Ljudi poput nas teško nalaze dom, zato sam ga odlučila sama sagraditi. Dok sam ga gradila sebi, gradila sam ga i za druge poput sebe tako da svi imamo sigurnu luku. Znaš kako je, ne možeš nigdje kada se nemaš čemu vratiti. Nego, idem vidjeti Charlija prije nego napravi kakvu štetu. Je li na svom uobičajenom mjestu?“

„Je, na prvom je katu“, konobarica se spremno vrati u poslovan stav, ignorirajući suze koje su bi, još trenutak i pobjegle. „Dečki predstavljaju novi nastup večeras. Počeo je sliniti čim je čuo i objavio da će se i on početi skidati koliko su mu hlače postale tijesne.“

Aurora prasne u smijeh. Čula je te riječi već jednom. Možda tri puta. „Ne želimo da se to dogodi.“ Dakle, prva postaja prvi kat da vidi Charlija, plati dugove iz prošlosti i vidi dečke u akciji. Poslije bi mogla krenuti dalje i vidjeti cure na drugom katu, a onda se pobrinuti da je u tamnicama sve u najboljem redu. Ne želimo da glava grada bude nezadovoljan, zar ne? S ponosom je gledala svoju šarenu obitelj, upijala muziku i miris kože i dima cigareta. Nitko nije volio svoj dom koliko ona svoje malo carstvo. Mjesto gdje ništa nije normalno i gdje je sve sigurno.

Biografija autorice
Branka Granić
. 20. Studentica. FFST. Shvatila da je pisanje fora kad je opisala sebe i kravu na mjesecu u trećem osnovne. Tiha, ali glasno razmišlja. Želi mir u svijetu i Nutellu na akciji.

Info zona Facebook