Audiovizualno putovanje u GKL-u

20_09_2014 / 00:39h  |  Autor: Antonija Šitum  |  Foto: Zvonimir Ferina
Audiovizualno putovanje u GKL-u

Kaja Farszky u četvrtak je udaraljkaškim recitalom splitskoj publici u nešto više od sat vremena izvedbe na Danima nove glazbe pokazala što se dobije kada se ujedine talent, predanost radu i inovativnost.

U četvrtak, 18. rujna, u sklopu manifestacije Dani nove glazbe, pred punom dvoranom GKL-a nastupila je mlada i talentirana udaraljkašica Kaja Farszky, koja je svojim udaraljkaškim recitalom splitskoj publici u nešto više od sat vremena izvedbe pokazala što se dobije kada se ujedine talent, predanost radu i inovativnost, na kojoj je u tehnološkom smislu i naglasak ove glazbene manifestacije, koja se već šestu godinu za redom održava u našem gradu.

Poznata po odabiru scenski i dramaturški osmišljenih djela u kojima podjednako dolazi do izražaja izvrsnost glazbene izvedbe kao i i njezina izvođačka virtuoznost, Kaja je i ovaj put odabrala neobičan repertoar sastavljen od četiri dijela u kojima slušatelje odnosno gledatelje odvodi na audiovizualno putovanje na nepoznata, ponekad zastrašujuće intenzivna mjesta na kojima se s lakoćom nađemo čim otpustimo teret očekivanja.

Udaraljke, tijelo i glas izvođačice, te živopisni instrumentarij od različitih neočekivanih stvari glavni su likovi izvedbe koji izmjenjuju ulogu subjekta i objekta, rezonatora i rezonantne kutije, glazbenika i instrumenta u igri istraživanja izražajnih elemanata, gdje se proširenjem značenja svakog pojedinog sinonima mijenja i prariječ, odnosno praslika i prazvuk kao ishodišna točka putovanja na kojem kao da smo već bili, a ipak obzor doživljavamo novim očima i ušima.

U prvom dijelu izvođačica na središnjem dijelu pozornice udaraljkama ritmički udara po lončanicama poredanima po veličini u horizontalnom nizu, a udarci su popraćeni himničkim recitalom koji zvuči kao suvremeni prepjev Homerovog epa, u kojemu se umjetnica zahvaljuje Majci zemlji kao da je pandan olimpskog boga. U drugom dijelu koji se odvijao na bočnim dijelovima pozornice, gdje su bili smješteni instrumenti, svjedočili smo bravuroznom nastupu onoga što bi smatrali klasičnim udarljkaškim nastupom da nije bio dio veće i dramaturški osmišljene cjeline u kojoj tek prethodni i nadolazeći moment objašnjava sadašnji, i da se instrumenatarij nije sastojao od mnoštva neobičnih rezonantnih elemenata u kojima je nemoguće plivati ako se ne pustiš niz vodu, a da bi se pustio niz struju, moraš znati plivati. Upravo u tom dijelu svjedočili smo kombinaciji disciplinirane umješnosti i nadahnuća koja zanat čini umjetnošću.

U sljedećem dijelu nastupa Kaja je pokazala kako koristiti ljudsko tijelo i glas kao zvučnu kutiju u kojoj svakoj fiziološkoj vibraciji odgovara psihološka gesta, gdje tijelo reagira na postojeći istovremeno stvarajući novi emocionalni pejsaž. Tako slovo „P“ može biti odgovor na emocionalno oluju koja se odvija u području srca, a ispuštanje slova „I“, čija je frekvencija u području glave, već u sljedećem trenutku može izazavati spontani rast prema gore. Dio u kojem se izvođačica koristi vlastitim tijelom i glasom kao prijenosnikom emocionalno obojenog zvuka donosi sa sobom odnos prema boli kao jednom od općih mjesta suvremene performativne prakse gdje struja emocija, potaknuta pokretom i zvukom, kola tijelom kao transformirajući element koji dovodeći nas na rub izdržljivosti, mijenja i centralni dio onoga što osjećamo i mislimo da jesmo.

Zanimljiv dramaturški i scenografski detalj je i taj što je svaki dio izvedbe najavljen izmjenom svjetala i kostima izvođačice, koja je u početnom i završnom kontaktu sa tlom gotovo minimalistički ogoljena u pripijenom kostimu boje kože, dok u udarljkaškom dijelu kao centralnoj i najdramtičnijoj točki izvedbe blješti u crvenom kostimu, koji odiše stamenošću i ponosom, unatoč jednostavnosti kroja. Neočekivano gašenje svjetla zbunjenu je publiku navelo da plješće kad ne treba, i ne plješće kad treba.

Kad smo nakon igre s vlastitim tijelom kao instrumentom pomislili da je stvarno gotovo, Kaja se vratila na pozornicu u trenutku kad je publika prestala pljeskati i iznenađeno zastavši upitala je li to znači da je gotovo ili žele još. To je bila simpatična uvertira za posljednji dio nastupa u kojem su lončići i čaše na stolu preuzeli ulogu instrumenata, a izvođačica ulogu nepoznatog umjetnika koji dostojanstveno, ali s ironijskim odmak recitira nešto na mahove nerazumljivo, možda kao epilog audiovizualnoj Odiseji (pojma) Stvaraoca, u koju smo maestralno bili uvučeni tijekom cijele izvedbe.

Kaja Farszky splitskoj je publici pokazala svu svestranost svog talenta i opravdala svoj nastup u sklopu manifestacije koja nosi naziv Dani nove glazbe, iako nije samo riječ o glazbi, već i o svim sinonimima stvaralaštva čiji se izvor i tijek preispituje subjektivnim pristupom autora tehničkim mogućnostima tijela, svjetlosti i zvuka.