Anđeo sa zlatnim krilima

Anđeo sa zlatnim krilima

Trčala je najbrže što je mogla s mišlju kako će imati predivna zlatna krila. Druga djeca su u daljini vidjela prvo lokomotivu, a onda i vagone kako jure. Bivali su sve bliže i bliže. Dozivali su Adelu da se zaustavi, ali ona ih nije čula.

Dok vlada jutarnja tišina, u zraku se osjeća miris narančine kore ostale na stolu. U skučenoj prizemnici, majka i kći, jedna drugoj sve na svijetu, spokojno spavaju. Na trošnoj komodi upaljena svjetiljka djelomično obasjava sobičak. Stara budilica, majčina uspomena iz djetinjstva, trgne ih iz sna glasnom zvonjavom. Adela otvori svoje snene oči, te prozbori:
-Mama, želim biti anđeo.
Majka se prene, pogleda na sat te ustane. Dok je uzimala odjeću djevojčice iz ormara, dobaci joj kroz zijevanje:
-Ti već jesi moj anđeo.
-Mama, ne razumiješ. Želim biti PRAVI anđeo. Anđeo sa zlatnim krilima i dugom crvenom kosom. Poput Winxice Bloom.
- Aha, taj anđeo. Pa, za to ti trebaju veeeliika krila.
Stane objašnjavati oblačeći joj odjeću za vrtić. Djevojčica je upitala kako će ih dobiti. Majka joj odgovori da je to jako jednostavno. Otiđe do ormara i počne tražiti nešto u ladicama u kojima se nalazila odjeća iz njenog djetinjstva i rane mladosti. Znatiželjna Adela viri preko majčinog ramena i pita se što li će izvaditi. Bilo je tu haljina, majica, rukavica i nešto fotografija na dnu ladice. Čak i jedna mirisna dunja po kojoj su mirisale sve te stvari. Nakon kratkog traženja, izvadi veliki crveni šal protkan zlatnim nitima. Djevojčica širom otvori oči od sreće, tim više što je taj šal oduvijek bio zabranjen za igru. Majka ga je dobila na poklon od oca, dok je još bio tu. Namota joj tako ona šal oko ramena i iza malog bijelog vrata, a u tople šake stavi joj krajeve s dugim zlatnim nitima. Adela se pogleda u ogledalo na vratima ormara, a na njenom licu pojavi se širok osmijeh. Majka joj primi ruke pomičući gore, dolje i kaže: 
- Ovako zamahneš rukama i šal se začas pretvori u zlatna krila. A na njima se pojave sitni dijamanti, svih oblika i boja. Svijetle poput zvijezda i stvaraju najljepšu muziku na svijetu.

Iako sretna, djevojčici nije bilo jasno zašto se šal ne pretvara u krila i zašto još uvijek nije poletjela. Majka joj je objasnila da je soba premala da poleti. Moraju biti u većoj prostoriji ili vani, na livadi. Adela je pitala može li to biti na njihovoj livadi ispred kuće, majka potvrdno odgovori te kaže kako je to idealno mjesto za takvo što. Malena se smijala kada ju je majka zavrtila oko svoje ruke te glumila da leti mašući rukama po sobi. Slučajno tako pogleda na sat pa shvati da je ostalo tek toliko vremena da Adela pojede doručak prije nego je odvede u vrtić.

Nakon doručka, dok se sunce penjalo na obzoru, majka i kći, istih nespretnih koraka, udaljavale su se od doma. Putem su pričale o tome što sve anđeo može. Može čuvati ljude. Može biti nevidljiv i ići na rođendanske zabave bez poziva. Može ugasiti svijećice na torti umjesto slavljenika. Može letjeti preko dimnjaka i sjediti na oblaku. Može pronaći tatu i dovesti ga. Tako je davno otišao da je zaboravio put do kuće. Da, anđeli sve to mogu.

U vrtiću je Adela smislila cijeli plan. Razradila ga je sa svojim prijateljem Karlom. Rekao joj je da se mora jako zatrčati i snažno mahati rukama. Tada se noge odignu od tla i možeš letjeti kud god hoćeš. On je tako jednom postao Superman te je preletio cijeli grad. Adela je bila uzbuđena i jedva je čekala probati.

***

Nestrpljivo je čekala majku kraj ormarića sa cipelama i kaputićima. Vrtila je prstićima svoje dvije smeđe pletenice i velikim smeđim očima nervozno gledala u vrata. Vrata su se otvorila, a majka je hitrim korakom hrlila svojoj jedinici. Adela se zatrči, te ju zagrli. Malena joj je objašnjavala kako sad već ima cijeli plan da dobije krila i postane anđeo. Mama je, umorna od poslova, samo klimala glavom gledajući na sat. Već je kasnila na drugi posao.
- Dušo, teta Emica će danas malo zakasniti. Molim te budi u kući dok ne dođe i nikome ne otvaraj.
- Naravno mama, ne brini se ti ništa. Ja sam velika cura. Mama, znaš li da anđeli...
- Dušo, pričat ćemo kad se vratim s posla. Molim te budi dobra i pričekaj tetu Emicu.
-Okej, mamita, no frks.
Mama pogleda malenu, te se nasmije na njen novi izraz pokupljen u vrtiću.

***

Adela je kroz prozor promatrala svoje vršnjake u igri. I ona je htjela biti vani. Željela je napokon ostvariti svoj naum. Znala je da ne smije i da je obećala majci da će biti u kući, ali nešto joj je govorilo da je sad pravo vrijeme za to. Uostalom, noć prije sanjala je da je postala anđeo. Uzela je mamin šal iz ormara, omotala ga oko sebe onako kako je to mama jutros učinila, samo malo nespretnije. Oko nje se širio miris dunje. Izašla je vani i otišla do svojih vršnjaka koji su joj se smijali. Pokušavala im je objasniti da će se mamin šal pretvoriti u najljepša anđeoska krila. Tako je mama obećala. Nije dopiralo do njih, te su je i dalje izrugivali. Osjetila je vjetar u kosi, pravi poziv da pokuša poletjeti. Ispred nje je bila velika zelena livada koja je dosezala sve do željeznièke pruge. Znala je da ne smije blizu jer je opasno. Ionako ću poletjeti- tiho je prozborila. Karlo je rekao da je i on brzo poletio. Mislila je na tatu i što će sve raditi kada bude anđeo. I kako će naći skriveno blago te donijeti kući da mama više ne mora tako naporno raditi. Maštala je i o tome kako će tada svi troje biti sretni, kada tati pokaže put do kuće. Na sve to je mislila malena gledajući ispred sebe prostranstvo. Dok su se djeca smijala, odlućila im je pokazati da ona to može. Mama joj je jutros rekla i kako. Mora samo jako mahati rukama dok joj odjednom ne izrastu velika zlatna krila, a onda i poleti. Duboko je udahnula, razvukla usnice u širok osmijeh pokazujući svoje mliječne zubiće. Mislila je na to kako će se svi iznenaditi kad poleti. Napravila je par koraka, a onda se jako zatrčala u svojim novim crvenim tenisicama. Trčala je najbrže što je mogla s mišlju kako će imati predivna zlatna krila. Druga djeca su u daljini vidjela prvo lokomotivu, a onda i vagone kako jure. Bivali su sve bliže i bliže. Dozivali su Adelu da se zaustavi, ali ona ih nije čula. Čula je samo buku. U njenoj glavi to je bilo zveckanje anđeoskih krila. Nije skidala osmijeh s lica. Osjetila je kako je sad već mnogo lakša. Crvene tenisice su se odignule od tla, baš kako je Karlo rekao. Uspjela je! Postala je anđeo. Vinula se u visinu, preko oblaka. Imala je crvenu kosu poput Winxice, a zlatna krila bila su velika poput duge. Na njima su sjali dijamanti svih boja. Bilo je baš onako kako je mama opisala. Mahanjem krila, dijamanti su stvarali najljepšu muziku kakvu do tada nije čula. Radosno se smijala i gledala u svoje prijatelje na tlu. Samo joj nije bilo jasno zašto su se svi okupili oko vlaka koji se najednom zaustavio nasred puta. No nije bilo bitno, ona je postala anđeo i bila je sretna. Jedva je čekala da je mama vidi.

Biografija autorice

Katarina Jakelić rođena je u Splitu. Vječno dijete koje nalazi inspiraciju u svemu što je okružuje. Najviše voli pisati priče za djecu. Trenutno radi na ilustriranoj bajci za djecu koju planira uskoro izdati. Također piše poeziju te tekstove za pop pjesme. Otkad je upisala tečaj kreativnog pisanja, posvetila se i pisanju kratkih priča od kojih su neke imale uspjeha na Facebook natječajima. Kad ne piše, oslikava lica žena u njihovim najvažnijim trenucima u životu.

Info zona Facebook