Ama to je ono kad Amira pjeva...
Ima jedna bosanska priča u kojoj, kad pitaju dijete što je sevdalinka, ono odgovori: Ama, to je ono kad babo pjeva, a plače! Tako bi se na pitanje što je to glazba Amire Medunjanin moglo reći: Ama to je ono kad Amira i pjeva, i plače i smije se.
Splitska je publika, na prvoj večeri Sna sustipanske noći, imala čast slušati Amiru Medunjanin, kao i glazbenike koji su pratili njezine izvanredne i jedinstvene interpretacije sevdaha i tradicionalnih pjesama s područja bivše Jugoslavije – Bojan Zulfikarpašić na klaviru, Ante Gelo na gitari (ili, Amirinim riječima, šejtan na kanafi), Emin Esen na kanunu (76 žica i sve ih svira) i Zvonimir Šestak na kontrabasu. Sustipanski san pokazao se kao idealni domaćin koncerta – jednako nadrealan i poseban kao i njegovi gosti.
Od prvog zvuka klavira i Amirine pojave na pozornici pod borovima prošaranima svjetlima pa do finalnih tonova pod sustipanskim nebom, koje je oslobodila potpuno sama, bez pratnje ijednog instrumenta, njezina je izvedba dominirala prostorom i ljudima koji su ga ispunili (štoviše, za razliku od prethodnih godina, publika je bila toliko hipnotizirana da je razgovarala jedino s Amirom, ne i međusobno). Elegantni pokreti i izrazi lica toliko iskreni i u harmoniji s izvedbom služili su gotovo kao još jedan instrument, dok je istovremeno nježni i snažni glas tekao preko Sustipana uvlačeći se i u najmanju pukotinu stabala i kamena.
Teško je, a možda je i neprikladno, izdvojiti samo jednu ili samo nekoliko izvedbi (bilo je i onih s posljednjeg albuma Silk and Stone i onih s albuma Amulette i drugih) koje su, zahvaljujući i izvrsnim glazbenicima u pratnji, dobile sasvim novo ruho tijekom trosatnog koncerta. Klavir je tako u Amirine interpretacije utkao nijanse jazza i bluesa, a bluesom su izvedbe obojili i kontrabas i gitara, dok je Esenov kanun sve povezivao orijentalnim notama. U takvom instrumentalnom ambijentu sevdalinka se prelijevala u podravsku i makedonsku pjesmu, podravska i makedonska pjesma prelijevale su se ponovno u sevdalinku, a sve to skupa spojilo se sa Sustipanom na takav način da se ponekad činilo kao da se osvijetljena stabla mogu čuti a glazba vidjeti i opipati. Stihovi pjesama kao što su Eleno kerko, Sejdefu majka buđaše, Kafu mi, draga, ispeci, Što te nema, Ajde Jano, Emina i Zajdi, zajdi u ovakvoj interpretaciji odisali su tihom snagom i prodornom emocijom, koja se posebno osjećala u improvizacijama pri kraju koncerta. S druge strane, pauze ispunjene duhovitim intermezzima – od vica do anegdota i razgovora s publikom – stvorili su dojam intimne i opuštene atmosfere, kao da je među bliskim prijateljima a, sudeći po reakciji publike, tako je i bilo. Emotivan je bio i onaj dio nastupa u kojem su se Amiri priključili članovi i članice klape Sedam Kaštela i zajedno izveli Konobo moja. Bio je to jedan od momenata u kojem se odrazio jedan od lajtmotiva Amirine glazbe: hod po granici. Kao po jednoj od kanunskih žica balansira između istoka i zapada, između suvremenog i tradicionalnog, između tužnog i radosnog, plahog i britkog, tihog i glasnog. Povremeno preskače s jedne strane granice na drugu, ali pritom ne gubi ravnotežu – premda je nosila cipele sa štiklom za koju joj je, kako kaže, potrebna oružana dozvola.
Ima jedna bosanska priča u kojoj, kad pitaju dijete što je sevdalinka, ono odgovori: Ama, to je ono kad babo pjeva, a plače! Tako bi se na pitanje što je to glazba Amire Medunjanin moglo reći: Ama to je ono kad Amira i pjeva, i plače i smije se.