Skopje ''grad ajvara''

Potrajalo bi vrlo dugo kada bih vam pokušao dočarati moj pogled na Skopje i Makedoniju općenito, na taj nevjerovatan spoj zapada i orijentalnog feelinga, na tu nemoguću isprepletenost svih mogućih utjecaja i kultura, kao i njihov suživot i zajedničko funkcioniranje u svakodnevnom, običnom životu kojim odzvanja radosni smijeh...

Od veljače 1999 do prosinca 2004 sam bio nastanjen u Skopju. Usprkos brojnim privatnim i službenim putovanjima van Makedonije, većinu sam vremena u ovih 6 godina proveo u njemu, "neizlječivo" i trajno zavoljevši njegove nenadmašne stanovnike, njihovu neusporedivu toplinu, otvorenost, srdačnost i iskreno prijateljstvo.


Stekao sam puno novih i produbio stara prijateljstva; doživio najlijepše trenutke svog života. Sada, kada se definitivno rastajem s njime, ne smijem si dozvoliti tugu i nostalgiju, jer bi bilo ipak prebolno. Radije ću aktivno se prisjećati svih tih smiješnih, dubokih i iskrenih trenutaka kojih je uistinu bilo puno, skoro svakodnevno. Vjerovatno bi potrajalo vrlo, vrlo dugo kada bih vam pokušao dočarati moj pogled na Skopje i Makedoniju općenito, na taj nevjerovatan spoj zapada i orijentalnog feelinga, na tu nemoguću isprepletenost svih mogućih utjecaja i kultura, kao i njihov suživot i zajedničko funkcioniranje u svakodnevnom, običnom životu kojim odzvanja radosni smijeh, usprkos svim nedaćama.

Skopje je grad koji se nalazi u širokoj i prostranoj kotlini, ali ipak nedovoljno otvorenoj kako bi se u nju spuštali vjetrovi. Zato Skopje dosta smrdi. Najviše po ispušnim plinovima automobila. Kada se popnete na Vodno, brdo iznad grada, u jutarnjim satima jasno se vidi kako se širi dim iz tvornica i kako stvara poluprozirni sloj smoga iznad grada. No, svake godine, otprilike sredinom listopada, na nekoliko tjedana, gradskoj se paleti uobičajenih smradova pojavljuje jedan vrlo specifičan, dodatan miris. To je miris pripremanja Njegovog/Njezinog Veličanstva, Okusa Nad Okusima - AJVARA! Ajvar se priprema svugdje i u svakoj "radno sposobnoj" kući, od Predsjedničke rezidencije (uistinu je tako, bio sam mu prvi susjed 2 godine), preko najurbanijih kvartova gdje se veliki kotlovi za prženje paprika jednostavno iznesu ispod prvog stabla, ponekad i uz rub velikih avenija pa sve do, naravno, prigradskih naselja, sela i vikendica.

Prije neke 3 godine jedno jutro sam kretao džipom za Ohrid i prolazio kroz grad kako bih pokupio društvo za put. Bilo je još rano za tvorničke dimnjake i automobile, a gradom je kružila izmaglica. Mislio sam da je uobičajena jutarnja izmaglica, dok nisam otvorio prozor nakon nekih 10-ak minuta vožnje i udahnuo tu "izmaglicu". Mirisala je na oljuštene i pržene paprike! Tako je bilo i ove godine: gdje god da kreneš, ćuti se miris paprika, svi pričaju o pripremi ajvara kao i o raspodjeli zadataka, jer je u stvari dosta naporno oguliti ogromne količine paprika, pa zatim ih ispeći, pa samljeti, pa... recept dalje ne znam, ali u stvari konačni ukus ajvara je rezultat malih tajni koje rijetko kada izlaze iz obiteljskog kruga.


No, uglavnom je i dobra zabava, pogotovo za mlađe i/li dobro funkcionalne obitelji koji sve to paralelno pretvore i u hrpu zezanja, viceva, podbadanja itd. Stariji više brundaju dok ga pripremaju, uglavnom žaleći se na napor i na svoje zdravlje općenito, ali nitko i ne pomišlja da se ostavi posla. Nitko tko drži do sebe. Jer, ajvar iz naše kuće je najbolji! I ja sam odrastao na redovitim pošiljkama domaćeg, tetkinog ajvara iz Makedonije do početka rata, tako da je moje nepce već poprimilo vlastiti stav o tome kakav ajvar treba biti, koliko ljut, koliko ovih ili onih sastojaka. 11. listopad je praznik u Makedoniji, pa ako je pogodan za spajanje s vikendom, onda mnogi odu na selo/vikendice odraditi svoj ajvar-vikend...

Još jedna vrlo posebna stvar za Makedoniju je boza, napitak koji se nije tako jako proširio na zapadni dio bivše države, kao što je to slučaj s burekom, ajvarom i kolačima. Najlegendarnija skopska slastičarna se zove "Apče", što u prijevodu znači tableta. Otvorena je početkom 60-tih i od tada nije renovirana. Izgleda rustikalno, ali zato proizvodi daleko najbolju i nadaleko poznatu bozu. Radi toga mnoge slastičarne kupuju od njih bozu "na veliko" i prodaju je po svojim radnjama, a s druge strane isto tako sasvim je uobičajeno ponekad sresti Vlatka Stefanovskog i ljude iz tog ranga MK jet seta kako sjede u tom neuglednom objektu. No, zbog svog šarma i tradicije, nitko se i ne usudi prokomentirati nešto.


Ipak, krajem listopada tržišna je inspekcija zatvorila Apče, oni su kao fintu preko plombe napisali na papir da se preuređuju i sada se uistinu i preuređuju!!! A palo mi je napamet da kada je umro stari dida Apče po kojem je objekt dobio ime i koji je u stvari bio pravi boza majstor i znao je tajne recepte pripravljanja tog božanskog napitka, onda je najugledniji i najčitaniji dnevni list u državi objavio tu vijest na naslovnoj stranici i u naslovu izrazio zabrinutost za produženje obiteljske tradicije. Apče i njegova boza su zbilja nacionalne legende...

Info zona Facebook