Princip je isti, sve ostalo su nijanse

...Mater mi od šetkanja uz more ima noge kakvih se može posramit 70% srednjoškolki, guzice joj tako dobro stoje da kao da zovu : "dođi, zgrabi nas", a moje samo idu u širinu; šta od katride od kompjutera, šta od tramvaja, auta i autobusa a šta od sile teže. Ali evo neću više...evo obećavam da ću prestat...


Od svih ljudi koje sam u Zagrebu imala prilike upoznati a da im rodno mjesto nije jednako onom iz sadašnje osobne, dalmatincima je definitivno najteže.
Ponekad mi se čini da te dvije regije osim možda vlasti, nikad nisu ni imale ništa zajedničko.
Posjednete li recimo, hvaranina i zagorca, ciljajući na to da dolaze iz malenih, zabačenih sela, garantiram da se njih dvoje neće razumjeti.
Ćak štoviše, gledati će se kao recimo japanac i hercegovac.
Dakle, kao broj 1 uzimam primjer narječja i komunikacije.
Zatim razlike u mentalitetu, ponašanje, navike...
Sve je različito.
Ćak su i tradicija i običaji drukčiji.
Zaista, kao da ne živimo u istoj državi.
Ako je činjenično stanje takvo kakvo je, ni ne čudi me da je 90% dalmatinaca totalno izgubljeno u ovom gradu.
Ne želim ulaziti u tuđe glave i srca pa ću stoga zaključke, kao i uvijek izvući iz svog primjera.
Nije lako i ne vjerujte onom tko vas u suprotno uvjerava, da je privikavanje na Zagreb "piece of cake".
Meni je trebalo 3 godine, puno izleta u rodni kraj, te puno truda i razmišljanja da konačno bez grižnje savjesti i grča u želucu priznam da volim Zagreb.
To znači da mi se više ne povraća kad prolazim kraj velikih, sivih tvornica, ne steže me u grlu kad umjesto mora na zagrebačkom trgu oko sebe vidim ogromne 4 zgrade i ne deprimira me više činjenica da oko sebe ne čujem "ča" nego "kaj".
I jedino šta mi preostaje a smeta me za popizdit je kronični nedostatak vremena.
E to je ono šta nikako neću probavit i na šta se neću navić sve da živim i 300 godina.

Kako bi vam to zorno dočarala, navest ću jedan banalan primjer vulgaris.
I ja i moja mater radimo do 3 piem...(nećemo bit picajzle...nema veze šta sam ja nekad s poslom gotova i u jedan piem, govorim generalno).
Izađem iz firme, dok pređem 4 semafora na najprometnijoj zagrebačkoj ulici, već je 15:30.
Autobus me odvede do mjesta odakle mi još 10 minuta treba, pješice do tramvaja, u 15:50.
Tramvaj krene oko 16:00 jer ne vozi tako često kao ostali.
Do autobusa koji će me odvest u moje naselje, ako nije prevelika gužva, treba mi još cca. 20 minuta.
Dakle, oko 16:20 sam na autobusnoj stanici i tu čekamo Godota ili neku drugu beštiju još dvadesetak minuta jer autobus nikad, valjda meni za dišpet, ne krene na vrijeme.
Ako ima sreće, u 17:15 se iskrcavam iz autobusa.
Do doma mog malog, zagrebačkog, još nesređenog mi treba 10-ak miuta ubrzanog hoda.
I ne daj bože da se baš taj dan dogovorim za nekakvu kavu ili usput moram svratitit u Billu, Konzum, Mercator ili drugu ustanovu za trošenje...doma bi bila oko 19:00, ako bi bila sretne ruke.

U međuvremenu, na drugom kraju države, prilično južnije i vlažnije (zaboga, ta opisujem mjesto stanovanja;) ona koja me rodila izlazi iz firme, svraća u ustanovu za trošenje po sredstva za prehranjivanje, dolazi doma, kuha ručak, ruča s mužem i sinom koji je već došao iz škole, pere suđe, ubija oko, budi se, pije kavu, pomaže sinu u rješavanju nastavnih problema, te se oko 17:30 (KAD SAM JA TEK DOŠLA DOMA!!!) oblači za popodnevni jogging a.k.a. šetnjica uz more.
Dunkve, u ta dva i po sata koliko meni treba od novog do nešto starijeg Zagreba, ona je provela kvalitetno vrijeme sa svojim najmilijima, obavila gro kućanskih poslova i ulovila komadić svog "beauty sleep-a".

Ako mislite da je sve lakše kad imate auto, pinkicu ste se zajebali.
'ko nije iskusio zagrebačku špicu (ali ne onu subotom na trgu, nego onaj kolaps kad se pol' miljuna ekipe vraća doma s posla), ne može ni sanjat o čemu govorim.
Najbolje bi bilo imat nekakv mali mlažnja(kić) ili zrakomlat (asti šta me pali ovaj novohrvatski), no u neostatku boljega valja se zadovoljit i onim što imamo i ne cmizdrit previše.
Reka je šjor Tedi: "I sve ću preživit, na sve san friži spreman", al pretpostavljam da se nije referirao na adaptaciju na velegrad.
Stalno se kakti naviknem na taj gužvanac, promet i prometala, a onda se (slučajno) vratim doma (jer će meni moj otok ipak zauvik bit dom) i svi moji dotadašnji napori padaju u vodu.

Mater mi od šetkanja uz more ima noge kakvih se može posramit 70% srednjoškolki, guzice joj tako dobro stoje da kao da zovu : "dođi, zgrabi nas", a moje samo idu u širinu; šta od katride od kompjutera, šta od tramvaja, auta i autobusa a šta od sile teže.
Ali evo neću više...evo obećavam da ću prestat.
Jer ako nastavim ulovit će me nostalgija i stisnut deprime a onda je ovaj moj doma najeba.
Uvjerit ću vas da je Zagreb divan grad jer on to uistinu i je, a život je u njemu perfektan, pogotovo ako nemate posla a imate love (no u tom slučaju bi vam bilo perfektno i na Madagaskaru vjerojatno).

Ako se dobro organizirate i maksimalno iskoristite svoje vrijeme, bit ću slobodna parafrazirati Balaševića rečenicom: "princip je isti, sve su ostalo nijanse".

Info zona Facebook